Mali grad, velika povijest, najveća kontroverza: Visoko je danas poprište jedne od najveći arheoloških diskusija na svijetu – postoje li u Visokom piramide ili je sve plod mašte osebujnog arheologa Semira Osmanagića? Dok Osmanagić putuje po svijetu i prezentira dokaze svojih hipoteza, Sarajlije zbijaju šale na račun Visokog. U isto vrijeme, ovaj mali srednjobosanski grad i bez piramida ima svijetu toliko toga za pokazati!

Napisao Tvrtko Milović

Snimio Edin Tuzlak

Visoko je dobilo ime po srednjovjekovnoj utvrdi Visoki koja se nalazi na vrhu brda Grad. Brdo je danas mnogo poznatije kao piramida Sunca! Utvrda je samo jedna u nizu ostataka nekadašnje bosanske države koje je svoje vojno političko i gospodarsko središte imala u Visokom.  Za očuvanje srednjovjekovne utvrde 24 godine bori se Senad Hodović, direktor zavičajnog muzeja Visoko, a za priznanje otkrića piramide na kojoj se utvrda nalazi brine se, već svjetski poznati arheolog i piramidolog pionir – Semir Osmanagić.

Osmanagić je danas trenutno jedna od najpoznatijih osoba Visokog, a sam grad je u travnju 2005. god. doveo na naslovnice svjetskih medija svojim nevjerovatnim otkrićem! Grad Visoko, trgovačko središte Bosne, se tako, igrom povijesti, ponovo našao u centru zbivanja. Zadržao je povijesnu relevantnost i nakon 600 godina!

Za Senada Hodovića, direktora, sve je počelo još u pretpovijesti. Nedaleko od Visokog, u gradu Kaknju, nalaze se tragovi kulture značajno starije od razvikane butmirske neolitske kulture! Za direktora Hodovića važna su nalazišta iz ranog srednjeg vijeka, kasnog srednjeg vijeka, osmanskog perioda itd. Za Visočane, kao i za Semira Osmanagića, mnogo je bitnije otkriće piramide. Za njega je sve počelo kada je na poziv direktora Hodovića došao u Visoko „nekim poslom“. Odmah je uočio čudan oblik brda „Grad“. Obzirom da je doktorirao na srednjoameričkim piramidama, te da je na tu temu napisao zavidnu literaturu, imao je „oko“ za piramidu, a milenijske nakupine vegetacije nisu ga prevarile: jasno je da se iznad Visokog (a ispod utvrde Visoki) nalazi piramida! Kompasom je utvdio da se strane svijeta savršeno podudaraju sa stranama piramide te je pristupio drugim analizama i obznanjivanju otkrića!

Uskoro su stigle i različite fotografije te rezultati mjerenja osobina piramide. Osim poklapanja triju strana piramide sa stranama svijeta(nedostaje južna strana), brdo ima drukčiju vegetaciju pri vrhu, te isijava značajnu energiju na samom vrhu!

Intrigantne tvrdnje uskoro su se našle u domaćim, a zatim i u svjetskim medijima. Fotografije iz zraka potvrdile su neobičan oblik brda! Visoko su zapljusnuli svjetski mediji i stotine znatiželjnika a Osmanagićev e-mail tisuće poruka.

Visočki trgovci nisu dugo čekali da iskoriste iznenadnu poplavu bogatih stranaca.Počeli su prilagođavati svoje uslužne djelatnosti gostima željnim piramide. Hotel je promijenio ime u Hotel Piramida a suvenirnice su preorjentirale suvenire u piramidalni oblik.

Sedam značajki piramide

Sveprisutan je postao i Semir Osmanagić. U prepoznatljivom šeširu šetao se gradom i sumnjičavim novinarima objašnjavao kako, kad, tko i zašto je napravio piramide:

„Ova piramida ima sedam značajki. Prva je da se radi o prvoj piramidi na tlu Europe. Druga važna karakteristika je da je s 220 metara visine ovo najveća piramida na svijetu! Treće je da joj je orjentacija najpreciznija u odnosu na kozmički sjever. Četvrto je da su betonski blokovi koji je prekrivaju tvrđi od betona kojeg danas koristimo. Peta karakteristika je da se piramida nalazi pod nanosima tla starim više od 12.000 godina. Šesto je da se ispod piramide nalazi mreža tunela i prostorija, i na kraju sedma karakteristika je da se u tim tunelima nalaze najveći poznati keramički blokovi!

Dalje, na vrhu piramide zabilježili smo značajna elektromagnetna, ulrazvučna i infrazvučna zračenja pri vrhu piramide.

Razlog zbog kojeg je piramida pozicionirana u smjeru sjever – jug jeste da se uskladi sa zemljinim energetskim silnicama, a sve kako bi veličina i oblik piramide djelovale kao pojačivač energije.

Piramida je možda imala i izvanzemaljske fukcije, ali izvjesno i ovozemaljske jer je mogla biti perpetum mobile. S takvim otkrićem možemo promijeniti ne samo prošlost nego i svoju budućnost!“

Ovako, sažeto, odgovara Osmanagić na najčešća pitanja o piramidi. Jasno da iznesene teze golicaju maštu svjetske javnosti.

Već i svaki visočki vrabac na grani zna da su reportaže o Visokom pravili CNN, NBC, te bezbrojni svjetski magazini.

Sva ta gužva oko piramide, logično, dobila je i svoje neprijatelje. Osmanagićeva tvrdnja da je piramida stara 12.000 godina ozbiljno uzdrmava temelje znanosti i povijesti civilizacije! Ako je piramida stara 12.000 godina, onda je to starije od svega što danas poznajemo!

Osmanagić to pojašnjava: „prije posljednjeg, ovog našeg, ciklusa civilizacije, postojala je i ranija civilizacija. Ona je nestala posljednjim ledenim dobom. Glavni građevinski oblik bila joj je piramida, koje danas možemo naći na svih šest kontinenata! Visočke piramide su dokaz da su piramide postojale i na europskom tlu“

Iako bez konkretnih dokaza, Osmanagić objašanjava i funkciju piramide Sunca: „Njeni energetski izboji na vrhu su daleko veći od normalnih, i u prirodi su nemogući. Jasno je da je piramida služila kao svojevrsni generator energije koji izlazi na vrhu, u pravilno omeđenom snopu, a emitirala se u svemirbez raspršivanja. Na vrhu je postojao objekt od zlata i granita koji je zatim tu energiju preusmjeravao…“

Pretpostavljena civilizacija je energiju koristila za ono za što i mi danas koristimo, samo je njen način prikupljanja bio drugačiji. Sve interpretacije Semira Osmanagića su logične i jasne, iako ostaje dojam da za neke tvrdnje nema dokaza. Osim naravno, za postojanje same piramide.

Poređenje s egipatskim piramidama

Piramida Sunca istražena je u nekoliko sondi u kojima je iskopano po stotinjak kvadrata tla. U svakoj iskopini došlo se do betonske podloge jednakog nagiba koja sugerira da su plohe piramide umjetno napravljene od betona i riječnog kamena oblutka – kamena kojeg na vrhu brda ne može biti. Bar ne tako jednako raspoređenog. Osmanagić je slao uzorke betona na više istraživanja i svi su mu nalazi potvrdili da se radi o vodonepropusnom i mnogo kvalitetnijem betonu nego što mi danas koristimo. Na jednom mjestu iskopan je brid piramide koji slikovito pokazuje oštrinu rubova piramide!

Stalno je prisutno i poređenje sa egipatskim piramidama, koje su sve redom manje od piramide Sunca u Visokom. Potvrde za neke od Osmanagićevih tvrdnji dali su i egipatski arheolozi…

Ono što je uslijedilo uskoro nakon otkrića piramide Sunca jeste otkriće još niza piramida u Visokom. Najpoznatija je piramida Mjeseca, a osim nje Osmanagić je identificirao još tri piramide. Ukupno pet komada, koje čine „bosasnku dolinu piramida“. Tri piramide čine savršen trokut, što je evidentno po fotografijama, iako nije jasno kakve veze ima što tri od pet piramida čine trokut. Njih pet zajedno povezanim vrhovima ne čine ništa, ali isto tako čine na desetine mogućih geometrijskih tijela…

Piramida Mjeseca je znatno niža od piramide Sunca, ali je zato u otkopavanjima pokazala znatno spektakularnije nalaze. Na samo metar dubine ukazale su se jednake kamene plohe koje zaista djeluju kao djelo čovjeka. Ipak, najspektakularnije otkriće svakako su tuneli! I laiku je upadljiva sličnost zidova tunela sa podlogom piramide Sunca!

Tuneli imaju svoj ulaz nedaleko od centra grada i prostiru se stotinama metara ispod grada. Sami tuneli pravi su labirint. Osmanagić pretpostavlja da se tuneli protežu sve do same piramide Sunca a smatra da im je jedna od svrha bila i opskrbljivanje piramide materijalom za gradnju! Druga svrha koju Osmanagić ističe jesete medicinska: Monolitne stijene koje su pronađene na nekoliko mjesta unutar tunela navodno imaju ljekovita svojstva, što je ekipa ljudi Semira Osmanagića i dokazala.

Svakih nekoliko metara tunela nalaze se kameni zidići (bez vezivnog materijala) koji očito sprječavaju ulaz u ostale grane tunela, koje su ionako do vrha zatrpane.  Ovi kameni zidići (suhozidi) zaista dokazuju da su tuneli poznati odavno, te da su iz nepoznatih razloga zidani na ulazima u ostale grane tunela. Osmanagić ističe da su tuneli nastali kada i piramida sunca, a da su suhozidi nastali za vrijeme sljedeće, također nepoznate civilizacije prije 5000 god. koja je iz nekih, jednako nepoznatih, razloga zatrpavala tunel i sprječavala ulaz!

Ono što jeste zanimljivo jeste da se i600 metaraunutar tunela neometano diše! Za standardne rudarske tunele potrebni su ubrizgivači zraka, dok se u ovim tunelima ne osjeti nikakav nedostatak zraka. Sami zidovi tunela su od riječnog šljunka koji je nastao milenijskim taloženjem kamena i pijeska prilikom poplava rijeka. Zbog toga je tunel jako „mekan“ za kopanje, koje je kao i čišćenje, jako lagano. Novo krilo tunela moguće je otkopati rukom… Upravo zbog toga je neobično kako se strop tunela ne uruši!

Ipak, kao i sve oko Semira Osmanagića, i tuneli su prožeti kontroverzom. Mještani Visokog tvde da se za tunele zna oduvijek, te da nisu nikakvo posebno otkriće Semira Osmanagića. Dokazuju to i fotografije iz 1952. godine kada je skupina mladih Visočana samoinicijativno istaživala tunele. Kažu kako se tuneli nalaze ispod cijelog grada Visokog.

Nekoliko je drugih objašnjenja osim Osmanagićevih. Prvo je da su tuneli iskopani u srednjem vijeku iz nepoznatih razloga, moguće vojnih. Druga objašnjenja su da se radi o rudnicima neke vrste. Kao što je Osmanagiću teško objasniti labirintnu prirodu tunela, tako je skepticima teško objasniti kako to da nema nikakvih artefakata u tunelima, te kako to da nema nikakvih tragova rude koja je navodno iskopavana. Ni jedni ni drugi ne mogu objasniti suhozide…

Poslije tunela smo se fotografirali sa Semirom Osmanagićem te rastali. Otišli smo u zavičajni muzej grada Visoko kod direktora Senada Hodovića. Već na početku razgovora postalo je jasno da među dvojicom postoji neka vrsta sukoba. Radopričljivi direktor je i bez pitanja donekle objasnio o čemu se radi:

„Ja sam doveo Osmanagića u Visoko. Sve što je on uradio do mog napuštanja „fondacije“ je legalno i ja iza toga stojim! Kasnije se okružio svakakvim ljudima i ja sam cijelu fondaciju napustio!“ Prirodu nesporazuma između direktora Hodovića i Osmanagića nismo istraživali. Jasno je da se radi o personalnim odnosima. Ipak, njihov „sukob“ zanimljiv je s drugog aspekta.

U vrijeme euforije oko piramida, establišment je pokrenuo i kontrakampanju: Osmanagića se diskreditiralo, piramide ismijavalo, projekt osporavalo… Kontrakampanja je bila izuzetno jaka, a sve se spustilo i na analiziranje Osmanagića kao osobe, čime se htjelo omesti čitav projekt. Hodovićevo napuštanje fondacije tada je iskorišteno da se plasira očita dezinformacija kako iskopavanja piramide ugoražavaju ostatke povijesne utvrde Visoki na vrhu piramide!!! Direktor Hodović negira da su ostaci srednjovjekovne utvrde Visoki ikada bili ugroženi iskopavanjima piramide! Dapače, napominje da je interes za piramidama pojačao interes i za srednjovjekovnom baštinom samog Visokog, a posjete muzeju su udvostručene.

Ono što pak Hodović napominje kao veliki propust samog Osmanagića jeste izlazak bagera na mjesto iskopavanja piramide: „Kada sam ja povikao da stanu, kada sam pitao što to čine, jesu li normalni, oni su mi odgovorili da im se sa iskopavanjima – žuri! Tada sam vidio da je sve to postalo jako neozbiljno“

Visoko kao trgovački grad

Direktor Hodović ističe da i danas podržava projekt  iskopavanja piramida, ali rad fondacije ga više  ne zanima. Fondacija bosanske doline piramida je osnovana znatno kasnije nakon početka iskopavanja samih piramida 2006.

Hodovićevo isticanje popularizacije arheologije jako je bitno, ne samo za Visoko, nego i cijelu BiH. Činjenica da su autobusi djece i turista počeli dolaziti u Visoko i obilaziti arheološko nalazište vrijedno je za cijelu državu. Odjednom su svi počeli nešto čaprkati po okolini. Tako su odjednom aktualne postale i famozne kugle! Kamene kugle, gotovo savršeno oble, počele su se pronalaziti u okolini Zavidovića, Vareša, Olova… Dovodilo ih se najčešće u vezu sa civilizacijom koja je izgradila piramide.

I druge vrste arheoloških otkrića postala su zanimljiva. U obližnjem Kiseljaku sve se više priča o brodskom vezu na stijeni iznad grada. Skoro600 metaranadmorske visine!

Arheologija, kako tradicionalna, tako i ona alternativna, odjednom je postala popularna. Ipak, kako to u Bosni i Hercegovini biva, za arheologiju  – para nema. Arheologija nije nimalo profitirala, muzeji širom BiH i dalje ostaju na projačkom štapu. Tako Zemaljski muzej u Sarajevu nema marke ni za jedno ozbiljnije arheološko iskopavanja i konzerviranje, a glavna preokupacija muzeja ostaju – plaće uposlenicima! Od nekoliko stotina arheoloških bisera, utvrđenih gradova, stotina stećaka, i tko zna sve čega, BiH nema ni jedan do kraja istražen arheološki lokalitet! Ali zato para ne nedostaju fondaciji bosanska dolina piramida, koja ima znatno veća sredstva nego zavičajni muzej u Visokom. Hodović za ovo ne krivi nikoga osim države. Još ističe da Bosna ima veliku sreću što se izvori svih znanja o srednjovjekovnoj Bosni nalaze izvan BiH (Dubrovnik, Venecija, Vatikan, Beč, Istanbul…) jer je to jedini način da nešto znamo o sebi.

Slično govori i Semir Osmanagić na pitanje zašto je opao interes medija za piramidama: „Strani mediji se itekako zanimaju o piramidama. Domaći slabo“. To potvrđuje i videonovinarka iz Stokholma (doduše bosanskih korijena) koja u isto vrijeme kada i Pozitiv, pravi reportažu o piramidama. Sreća da smo mi tu, jer stalno zaboravlja opremu iza sebe, a ekipa Pozitiva kupi stvari iza nje…

Visoko je u narodu poznato kao trgovački grad. Trgovci su poznati kao snalažljivi ljudi. Pronalaskom piramida cijela BiH je pomislila „e sad će Visočani zaraditi…“. Ipak, iznenađujuće malo Visočana je u konačnici imalo koristi od piramida. Tek nekoliko štandova s pićem ljeti oko piramide. Od suvenirnica se snašao jedino Dženan. U svojoj prodavaonici-suvenirnici-bazaru „Oaza“ prodaje nekoliko vrsta suvenira s motivima piramida. Neki su od gipsa, neki od drveta. Ni jednog suvenira s motivom nekih od srednjovjekovnih nalazišta nema. Kaže da to nikad nitko nije tražio. Tu je nekoliko vrsta satova s motivom piramide, te jedan suvenir s motivom samog  Semira Osmanagića. Kaže Dženan da idu dobro. U to opravdano sumnjamo jer da ide dobro i ostale prodavaonice bi imale suvenira s piramidama. Ovako samo Dženan. Ili jednostavno Visočani nisu toliko snalažljivi kako ih bije glas!?

Nedaleko Dženanove prodavaonice, nalazi se također suvenirnica-music shop u kojem radi Lejla. Iako lijepa, nije se dala fotografirati. Skromno tvrdi da nije fotogenična. Rado govori o piramidama i poznatom fenomenu „našeg“ čovjeka da se izruguje svemu, čak i nečemu korisnom poput piramida. Kaže Lejla da su ljudi, najviše Sarjalije ali i sami Visočani, počeli zbijati šale na račun piramida, te da su samim tim potkopali vjerodostojnost  Semira Osmanagića: „Prvih godina je vladao značajan interes, a evo posljednjih godinu-dvije sve slabije“. Lejla ne drži suvenire s motivima piramida. Kaže da nisu traženi.

Jednako je i u ostatku grada.

Osim prodavaonice Jeansa koja u podlozi svog natpisa ima fotografiju piramide, te spomenutog Hotela Piramida, čini se da Visočani ne vide neku posebnu korist u činjenici (?) da se iznad njihovog grada nalazi najveća piramida na svijetu! Senad Hodović slično primjećuje:

„Svi ti primjeri promjene naziva objekata su simpatični ali nedovoljni. Mi svi možemo promijeniti nazive kafića, ulica, i grada, i svoja osobna imena, ali je to sve nedovoljno da se privuku investitori za jedan ovako opsežan projekt!“

Piramide u Visokom istražene su tek djelomično. Jednako djelomično u postojanje piramida uvjerena je i domaća javnost. Kako kaže direktor Hodović, mnogo ljudi u cijeli projekt se uključilo emocionalno, i oni su najviše oštećeni. Mnogi nisu zadovoljni brzinom, ali ni karakterom otkrića. Ljudi su previše očekivali, a ono što je trenutno najbitnije jeste da osnovna Osmanagićeva teza o postojanju piramida nije opovrgnuta. A mnogi će reći da nije ni potvrđena.

Koliko god brdo iznad Visokog ličilo na piramidu.

LESNOVSKI PODZEMNI MANASTIRI

SEDAMVEKOVNA GOSPODOVA ČUDESA LESNOVSKOG KRAJA

Dok se oči privikavaju na mrak, mali plamen sveće pušta zrak na drveni krst, na par starih ikona Svete Bogorodice, kao pokazatelji starosti podzemnog manastira, i na jednu novu ikonu Gavrila Svetogorskog, znak da niste prvi ušli tu nakon vekova postojanja

NAPISAO Emil Zlatkov

SNIMIO Boris Grdanoski

Makedonija je biblijska zemlja, kažu mnogi. Tako govore predanja, legende, istorija. Priče o božjim čudesima, o molitvenim isceljenjima i svecima izviru iz svakog ikonostasa u manastirima, iz svake molitve ispred crvkenim oltarima, pa čak i iz svakog uklesanog kamena u pećinama.

Kaže se još i – što stariji izvor, toliko više duše u priči. Potraga za duhovnom pričom nas je odvela na Osogovskim planinama, u istočnom delu Makedonije.

Nakon dva sata vožnje od Skoplja ka istoku stiže se do mesta Lesnovo. Malo selo ukopano ispod starog ugašenog vulkanskog kratera, uvučeno u magmatskim stenama i malim šumicama, t.z. Leskama, pa otuda i ime Lesnovo.

U krateru, kažu, svaka stena – jedno predanje.

Kad se put oko Lesnova zavijuga, a ispred očiju vam se raspucaju divovske stene starog vulkana izrezban stotinama rupa u pregoreloj lavi, onda ste stigli u utrobi 1000-vekovnog Lesnovskog kratera.

Kao na granici između jave i sna, na ulasku blagoslov daje jedna prirodna čudesa. Stena, rukom prirode isklesana, u formi majke s detetom. Stanovnici, oni mnogoletni, kažu da je to Bogorodica sa Isusom u rukama. I veruju da ju je baš tu sam Bog postavio, u najčvrstijim stenama, da dočekaju u dobru sve namernike koji su pošli naći dihovni mir u Lesnovskom manastiru (Sveti Gavril Lesnovski).

Odatle, uz svaki uzdisaj oštrog planinskog vazduha, pored puta broji se po jedna rupa u stenama, po jedan uski ulaz u pećinu. Pametnik vekova i uspomena vremena kad su pradjedi i oni prije njih tu kopali rudu i izrađivali najbolje vodeničarsko kamenje. Pored svake rupe po neki kameni točak, klesan – neizklesan. Kao da su hteli da se zna gde su preci krvlju kvasili zemlju da bi napravili najbolje vodeničarsko kamenje, traženo čak u Solunu i u Carigradu.

Danas njihava praunučad ne klesaju već kad-kad zalutaju u ovaj kraj i stanu ispred stena, probajući čuti odjek gvozdenih ćekića. Ali umesto toga samo prate fijuke planine, mistične kao da su glasovi svetaca koji lebde iznad kratera i izviru iz desetine pećina okolo.

Freska Majke Bogorodice

Upravo taj fijuk mami noge da se same spuste ispod asfaltnog puta. I samo što shvatite koliko noge bole još od prvih teških koraka po oštrim liticama i kozjim stazama, ispred vas se otvore na desetine rupa koje vode u podzemnim tunelima. U istom trenutku kad pomislite šta je unutra, miris sveća i temjana iznutra vas je omamio da zavučete glavu u ulaz.

Od ulaza se mora puziti par metara ne bi li posekli glavu o oštre ivice stene kroz koje se ulazi u pećinu i stiže do manastira u utrobi planine. Osamdesetak centimetara širok tunel se odjednom pretvori u glatku polukružnu odaju. I iznenada tajac. Dok se oči privikavaju na mrak, mali plamen sveće pušta zrak na drveni krst, na par starih ikona Svete Bogorodice, kao pokazatelji starosti podzemnog manastira, i na jednu novu ikonu Gavrila Svetogorskog, znak da niste prvi ušli tu nakon vekova postojanja. Zatim ugašeno kandilo, par darova za zdravlje, i iznad svega toga freska Majke Bogorodice, na plafonu pećine, najbliže Bogu. I u tom miru uhvati vas jeza kad ugledate kako je neki čovek-nečovek, šilom, verovatno u vreme jednoumlja, klesao stene da uništi fresku Majke Božje, ne mareći da se radi o neprocenljivom bogatsvu koje datira čak iz 14-tog veka i koje je izrađen zemljanim bojama i jajima.

Ovaj pećinski manastir, koji se nalazi u mesnišću Gradište ili Kolarsko, na oko kilometar udaljenosti od Lesnovskog Manastira, je bio isposnica ili skit, kako ih monasi nazivaju.

Kao da je planina progutala celo jedno svetilište, ceo božji dom. Samo je desetak kvadratnih metara unutra, a verniku ceo hram. Malo mesto za veliku molitvu, kažu stariji stanovnici Lesnova.

Ovaj pećinski manastir je jedan od četiri podzemna manastira, nekad isposnice, koji su pristupni i koje narod i dan danas posećuje. Drugo podzemno svetilište je južno od Manastira Gavrilovog. Treća pećina je u podnožju Ilinskog Vrha, na severnoj strani, i posvećena je Svetom Proroku Iliji. Četvrta je u velikoj pećini u mesnosću Oblovo. Prema žitijama, u takvoj je pećini Sveti Gavril Prepodobni proveo 30 godina isposničkog monaškog života.

Takve isposnice (skitove), zajedno sa paraklisima, u Lesnovskom krateru je nekad bilo na desetine. Bar se za toliko zna. Neki su danas korenjem zatvoreni, druge je porojna kiša zapečatila. A ti što su ostali i dan danas, nakon više od 700 godina, još uvek su molitvenici i pametnici na davna vremena vere u Boga.

- Sva ta mesta su opisana u historisko-književnom tekstu ‚‚Izjasnitelno pisanie‚‚ koje nalazimo u velikoj biografiji (žitije) Svetog Gavrila. Na istoku, u skitovima koji su pripadali manastiru Svetog Nikole je bilo 12 monaha, u skitovima Svetog Dimitrija 11, u Svetim Besrebrenicima40, aSveto Voznesenie Gospodovo je imao 55 monaha. Na zapadu su bili skitovi Svetaca Georgija, Varvare, Paraskeve, Ilije i Simeona sa ukupno 61 monaha. Na severnoj strani je bio paraklis Pokrov Presvete Bogorodice sa dva monaha i isposnica i paraklis Svetog Arhađela Mihaila – kaže Otec Isaij, monah iz Lesnovskog Manastira.

Prema proučavanju akademika Jordana Ivanova, podaci u knjizi ‚‚Izvestitelno pisanie‚‚ ukazuju na to da je Lesnovski manastir sa svim svojim skitovima i monasima bio jedna od najvećih monaških naselja na Balkanu u kojoj su živeli više od 200 monaha.

- Upravo zato je ta skupina i nazvana Monaška Republika. To je bila najveća monaška republika na Balkanu – kaže monah Isaij.

Svi ta svetilišta, pre skoro sedam vekova, su bili poredeni oko glavnog manastira koji danas nosi ime Sveti Gavril Lesnovski. U njima su monasi kroz vekove bili na postu. Dok su lomili stene umrtvljene lave, tu su jeli, spavali, plakali, gorili sveće, pričali sa Bogom…

Svećenici nisu jedini koji su vekovima tu boravili. Dok su monasi u pećinama pronalazili mir i pokajanje, tako su makedonske komite i hajduci nalazili skrovište od osmanliskih potera i skupljali snagu pre svakog juriša na otomansku vojsku u vreme petvekovne turske vladavine u Makedonije od 14-tog do početka 20-tog veka.

Nebo paraju dva kamena zida

U kolarskoj pećini skrovište je nalazio i ideolog makedonskog revolucionarnog pokreta krajem 19-tog i početka 20-tog veka, Goce Delčev. Njega je tamu, kao i u samom manastiru, krio igumen Kozma s kim se dogovarao o borbi za slobodu i o ustanku protiv Turaka. Osmanlije su provalili Kozmu i proterali ga u Anadoliju. Bio je osuđen na 101 godinu zatočeništva, ali su ga nakon šest godina pomilovali. Kozma se 1902 godine vratio u Lesnovo ali bolestan, pa je otišao u Sofiju na lečenje, gde se i upokojio.

Iz gavrilove isposnice opet nazad, istim putem. Prvo kozjim stazama posoljenim usitnjenom lavom, a zatim kamenim stubama, dar posetiteljima i vernicima od monaha gavrilovih i naroda lesnovskog.

Stotinak metara iznad, nebo paraju dva kamena zida. Komitsko mesto, kažu meštani. Otuda su i njihovi preci išli u komite nakrivljenim šubarama i maliherama.

Od Komitskog mesta put vodi ka Lesnovskom manastiru. Još od svog osnovanja, t.z. Velika Lavra sa svojim paraklisima i skitovima, bila tvorevina novih svetionica Pravoslavne crkve, počevši od svetog prepodobnog Gavrila Lesnovskog, pa sve do episkopa Gavrila Svetogorca.

- Prema najstarijem Prološkom žitiju Svetog Gavrila Lesnovskog, napisano rukom Stanislava Gramatika u 1330 godini, ovaa lesnovska verska zaednica potiče iz XI veka, kad se je, po božjoj volji i milosti, prepodobni Gavril Lesnovski doselio u Lesnovskoj Gori i osnovao manastir kojeg je posvetio Svetom Arhanđelu Mihailu. Sveti Gavril je jedan od četiri makedonska pustinika (makedonski – pustinožiteli), zajedno sa Svetim Jovanom Rilskim, Svetim Jovanom Osogovskim i sa Svetim Prohorom Pčinjskim, koji su osnovači eremitskog monaštva u Makedoniji, a koje se razvilo pod uticajem Svete Gore – kažu monasi iz Lesnovskog manastira.

1341 godine, Jovan Oliver, koji je bio prv savetnik cara Stefana Dušana, obnovio je manastir. Tačnije, na starom mestu na kojem je bila crkva koju je sagradio Sveti Gavril Lesnovski, Jovan je podigao novu, veču. Zadržao je posvetu Velikom Nebesnom Arhistratugu Mihailu. O postojanju stare crkve svedoči kameni prag na ulaz u crkvu. O freskopisu i majstorima koji su radile na freskama nema nikakvog podatka, osim jedna pretpostavka da po odorama svetaca na ikonama, radi se o makedonskim majstorima.

Na državnom saboru u Skoplju 1347 godine, na kome je bio i sam car Dušan, Lesnovski manastir je bio proglašen eparhijom, ali je 1381 godine dat u nadležnost Hilendarskom manastiru na Svetoj Gori, u čijoj je upravi ranije bio.

U vreme Otomanske imeprije čiji je pokoren deo bila i Makedonija, Lesnovski manastir je postao nosioc duhovnog otpora makedonskog pravoslavnog naroda.

Kratovski kraj, u kome spada i sam hram, je u to vreme bio veoma bogat rudarski region, pa su mnogobrojni bogataši darovali manastir skupocenostima i time postajali ktitori. To manastiru nije pomoglo puno u godinama koje su sledili.

- Kad je krvavo ugušen Karpošov ustanak iz 1689 godine, hram je uništen i od njega su ostale samo knjige i mošte – zapisao je jeromonah Isaij.

Tokom vekova manastira je polako gubio sjaj i bivao uništavan, da na početku XIX veka bude i skroz uništen. 1805 godine jeromonah Teodosij i jeromonah Gavril, uz pomoć naroda, obnovljavaju i crkvu i konake, te je postavljen i nov ikonostas, koga su rezbarili poznati majstori nadaleko čuvene Mijačke škole na čelu sa velikim majstorom Petretom Filipovskim – Garkata.

Svaki vek novi zulum

Svaki je vek manastiru nosio nove zulume. U Prvom balkanskom ratu je bio sav oskvrnavljen od Turaka i pet dana su monasi hranili 12.000 turskih vojnika. Nakon Drugog svetskog rata, 1947 godini, komunisti su oduzeli citavo imanje manastiru, a kad se igumen požalio na to, tadašnja narodna vlast ga je tako pretukla da je na putu ka lekaru u Skoplju preminuo od silnih batina.

U toku godina socijalizma manastir je skoro čitavo vreme bio bez monaha, sve do 1974 godine kad je došao jeromonah Gavril Svetogorec, kasnije arhimandrit i episkop Velički.

Novi Gavril je tako nasledio starog. Kako je stari svetac sagradio stari manastir i začeo monaštvo, tako ga je novi Gavril uskrsnuo i obnovio da i dan danas živi u duhu velikog Duha sa obnovljenim monaškim bratstvom. Monasi će vas i danas dočekati srdačno sa osmehom na licu, bez obzira dali ste došli samo pogledati šta ima u ovom delu Makedonije ili ste došli potražiti pokajanje, duhovni mir i Božji spas. Oni smireno prime i popričaju sa svakim namernikom. Na ulasku u manastir, na samoj kapiji ženama daju dugačke suknje kao štit od iskušenja, a na izlasku ikone i blagoslov i želju za dobar put s Bogom. Kao i sedam vekova pre, tako se i danas u manastiru ide i od sreće i od muke. Još uvek se vjeruje da sveta moć Cara nebeskog kao da rukom dodiruje manastir i isceljuje one koje ne mogu imati porod, bolesne, obogaljene, i da očisti dušu zabluđenima.

Upalili smo sveću za zdravlje i pomolili se. Kako su sveće gorele tako smo se polako spremali za polazak. Putem nazad prati nas odjek naših koraka u krateru. U daljini ostavljamo samo fijuk vetra kroz pećine u kojima sveće čuvaju vjeru i od Boga dato čovjekoljubije. Taj vetar sveću ne gasi. Nikad.

OKVIR 1:

Polumesec na krstu

Kad su Osmanlije zauzeli Makedoniju u 14-tom veku, Murat-beg je sa silnom vojsom došao u manastir s namjerom da ga razori, a monahe ubije. Seo je u dvorište, ispod stare dude, ne bi li potpisao ferman da se manastir sruši. Počeo je bogohuljiti, kaže legenda. I tik da potpiše ferman, Murat je oslepeo, a čitava desna strana njegovog tela se paralizirala. Isto se desilo i njegovim najbližima. Tek kad se pokajao i zatražio oprost, prepodobni Gavril Lesnovski se počeo moliti Bugu da oprosti Muratu. Molitve su bile uslišane. Murat i njegovi bližnji su se spasili. U znak zahvalnosti i poštovanja, turski moćnik je manastiru poklonio50 hektarazemlje, a ispod centralnog krsta u hramu urezao polumesec, kako bi zaštitio manastir od drugih Osmanlija.

OKVIR 2:

Mrtvi se ne mešaju

Iznad Lesnovskog manastira i manastirskim pećinama več tri veka stoje 13 borova. Koliko borova, toliko priča, kažu stanovnici lesnova. Desno od manastira stare kuće, da starije ne mogu biti. A u njima šaka naroda i bezbroj predanja. Neke zaboravljene, druge samo prepričavane, a treće se i danas žive. Kažu, svaka mahala ima svog sveca i svoje groblje. I nema mešanja. Dede i bake iz gornje mahale su za sebe izabrali Svetog Nikolu da mu se poveravaju i da ih čuva. Kad se njegov poverenik upokoji ide u njegovo groblje. Nikako u neko drugo. Starci iz najbližeg komšiluka su izabrali sveticu Petku, a oni iz donje mahale – Svetog Vrača. I tako mrtve iz mahale Svetog Nikole na njegovo groblje, mrtve iz mahale Svetog Vrača na groblju Vrača. Vekovima se nisu mešali mrtvi, neće ni danas, pa ni u buduće, kažu stanovnici.

OKVIR 3:

30 godina ni reč

U kraćem tekstu prološkog žitija Svetog Gavrila iz 1330 godine se kaže: Taj prepodobni otac naš Gavril bio je sin bogatih roditelja. Bio je dat da knjigu uči. Kad je došlo vreme, oženiše ga nevestom iz roda dobrog. Al on joj nije ni taknuo, već je uzeo veliko bogatstvo i zamonašio se. Nakon pretskazanja velikot arhistratiga Mihaila, otišao je u Lesnovskoj Gori, sagradio hram svetom Arhistratigu, naznačio igumena i okupio monahe. Tu je ostavio čitavo svoje imanje i otišao je u planini gde se molio i ćuteći bdio 30 godina. Kad se vratio u manstir upokojio se i njegovo je telo sledečih 30 godina bilo u zemlji. Nakon tih godina javio se (u snu) nekom Rusinu is grada Sredec (Sofija), koji je došao i izvadio ga iz zemlje, napravi mu sanduk i u njemu je položio njegove kosti (makedonski – mošti). Njegove mošti su napravili velika čuda – slepi su opet videli, bogalji hodali, a nečistim duhovima poraženi su bili isceljeni samo jednim dodirom svetih mošti. Nakog dugog vremena njegove mošte su bili premešteni u bugarskom gradu Trnovo i bili su postavljeni u Trpezici u Svetim Apostolima, gde su i dan danas i gde i dan danas isceljuju.

OKVIR 4:

Amfiteatar u makedonskoj Etni

Nauka uporećuje Lesnovkog kratera sa talijanskim vulkanom Etna, pa ga zato i nazivaju makedonskom Etnom. Zbog svoje unikatnosti proglašen je spomenikom prirode i stavljen je na spisku geoloških rariteta Makedonije. Krater je opkoljen ridovima koji formiraju prirodni amfiteatar čiji se najviši vrh, nazvan Ilinski vrh, nalazi na nadmorskoj visini od1.127 metara. Osobiti kuriozitet pretstavljaju t.z. Iginmbriti, kakve nema na nijednom drugom mestu na svetu, na toliko velikoj površini i u toj veličini. Posvuda unaokolo su velike pećine u kojima su vekovima stanovnici klesali vodeničarsko kamenje, vodeničarske točkove, i to direktno u stenama. Puno takvih točkova i dan danas vise po zidovima tih pećina.

OKVIR 5:

Krstolika duda

U samom dvorištu manastira Svetog Gavrila nalazi se duda (crnica), murenka, čija dva stabla formiraju krst. Stara je ni manje, ni više već 600 godina. I još uvek daje veliki rod, kažu monasi. I pazi kad se odlučiš ubrati njen veliki i sočan plod – retko ko je uspeo oprati ruke od crne dude. Na Balkanu postoje samo tri takva drveta. 600 joj je gosina al daje rod više no koja druga. Zato su i meštani i slučajni prolaznici hteli uzeti grančicu ne bi li je nakalemili na drugoj dudi. Nikome nije uspelo.

Reportaža s bosanskih Himalaja

Mjesto s kojega se smije sunce

 Teško je pobrojati sve momente u kojima ostajete bez daha na Prenju. Što od nekih opasnosti koje vas mogu snaći tipa lavina i obrušavanja kamenja do onih prizora od kojih ostanete bez teksta i tako buljite širom otvorenih očiju i otvorenih usta

NAPISALA & SNIMILA ANDREA ČUREA

Kada idete put Mostara pa dođete do Konjica, a u relativnoj daljini vam se ukaže tako zvani EKG prenjskih vrhova. Nekada davno mi nije ni padalo napamet dok sam iz auta posmatrala udaljene nepoznate krajeve te planine da se iko gore uopšte uputi.., a kamoli da ću se ja ikada uputiti.

Prenj se prostire od Konjica do Mostara te kao takav predstavlja veliki masiv u Hercegovini sa mnogobrojnim vrhovima viših od2000 metara. Smješten je u centralnom dijelu dinarskih planina u sjevernom dijelu Hercegovine, a okružen je jezerima Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac te rijekama Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka. U podnožju Prenja nalaze se gradovi Konjic, Jablanica i Mostar iz kojih vode markirani putevi do planinarskih kuća i željenih vrhova. Prenj spada u visoke planine BiH a najviši vrh je Zelena  glava (2155 metaranadmorske visine) gdje se i u ljetnom periodu mogu uočiti snježni tragovi.

Prenj je vrlo oskudan vodom te po cijeloj planini ima veoma malo živih vrela. Na cijelom zapadnom dijelu planine, koji čini predio Glogovo – Prenj, nalazi se u samom podnožju planine vrelo Glogošnica ispod sela istog imena. Na planini u tom dijelu ima samo jedno malo vrelo »Korita« na Stajskom Gvozdu. Inače se pastiri opskrbljavaju vodom iz čatrnja. U pravome Prenju, u najvišim planinskim lancima, ima samo sniježnice odnosno vode koja se dobiva od snijega koji se vadi iz jama i sniježnih poljana.

Očarana divljom ljepotom

Prenj je sa punim pravom dobio i sinonim Bosanski Himalaji dok je lično za mene sinonim za ljubav na prvi pogled.  Prvi susret sa dotad neviđenom i nezamislivom prirodnom ljepotom desio se prije par godina. Bilo je ljeto, a povod za odlazak bila je akcija izgradnje kućice Jezerce koja se nalazi u samom srcu Prenja. Dolaskom u Konjic opet vidim one vrhove koje sam gledala i prije ali sada sa nekim drugim osjećajem, jer sada idem tamo. Pješački dio je počeo od Crnog polja odakle je pomenuta kućica udaljena oko 3h pješačenja. Već od samog početka ostajem očarana ovom divljom ljepotom. Osjećam se kao da sam na drugoj planeti a ne samo par sati udaljena od kuće. Beskrajne livade prošarane kamenjem pune endemičnih vrsta uokvirene vrhovima u daljini probude istinsko strahopoštovanje. Osjećate se tako maleni i omađijani ljepotom u svom tom prostranstvu. Krećemo se polako ka odredištu dok nas usput pomno prati masiv Sivadija. S obzirom da smo krenuli u petak poslije podne hvata nas mrak tako da samo pratimo dobro markiranu stazu i zamišljam šta propuštam oko sebe. Pred sami kraj puta u daljini vidim puno sitnih svjetlećih tačkica. Shvatam da se radi o životinjama samo je pitanje kojim. Kažu, što je manji razmak između dvije tačkice i životinja je manja…samo je to u ovom slučaju bilo teško izmjeriti. Bili su to konji, njih 40-ak. Mirni i prekrasni.., sa kockom šećera i dosta strpljenja bi im se moglo i prići.

Prenj generalno karakteriše prisustvo raznih životinja ali i prisustvo endemične podvrsta alpskog daždevnjaka (Salamandra atra Laurenti)  koji se također mogu naći i na Čvrsnici i Treskavici. Pregled podataka ukazuje da su jedinke prenjskog daždevnjaka u BiH veoma rijetke te da preživljavaju u vrlo malim izolovanim lokalnim populacijama. Moguće je da takve populacije naseljavaju cjelokupno planinsko područje planine Prenj, a znatno rjeđe te vjerovatno više lokaliteta ima na Čvrsnici. Alpski daždevnjak sa područja Alpa je prvi put opisan davne 1768. godine i tek je poslije 120 god pronađen u našoj zemlji. Prvih pet primjeraka ove vrste našao je Otoman Reiser 1895 godine na vrhu Otiš. S obzirom na značaj biološke raznolikosti  te da je generalno riječ o endemskoj podvrsti koja naseljava planinu Prenj ovo područje bi se trebalo proglasiti zaštićenim, a  sama planina Prenj nacionalnim parkom.

Koliko je Prenj nepredvidiv pokazao nam je idući ljetnji dan koji je osvanuo sa kišom i maglom, a šatori puni vodom. Vraćamo se drugim putem niz tako zvani Skok.

Najelegantniji prenjski vrh

Dok silazim shvatam zašto se tako i zove i pri tome se nadam da nikad neću morati da dođem ovim putem jer je to konstantan uspon od neka 4h. Naravno, bila sam u krivu. Idući novi pristup Prenju je bio iz Bijele kod Mostara. Ovaj put je to bio memorijalni zimski pohod na vrh Lupoglav (2102m) u  sjećanje na Ziju Jajatovića, Iliju Dilbera i Milorada Stjepanovića koji su 14.02.1970 godine ostavili svoje živote u cilju osvajanja pomenutog vrha. Za Lupoglav kažu da je jedan od najelegantnijih vrhova Prenja. Kao jedan od najljepših vrhova Prenja impresionara na prvi pogled: ″Kako u časovima sunčanog sjaja, kada se kupa u suncu tako i onda kada drijema u maglama ili stenje pod teškim teretom snijega, pa čak i onda kada jauče kao ranjena zvijer, pod snažnim udarcima opasnih prenjskih vjetrova.” Već par godina ranije bilo je nemoguće popeti vrh zbog vremena koje to jednostavno nije dozvoljavalo ali ovaj put nas je Prenj pripazio i dopustio da se popnemo. Dvodnevna avantura višesatnog hodanja kroz   put pun visokog šiblja, tabanje snijega da bi postavili šatore, topljenje snijega da bi popili čaj bio je jak test za psihu. Budim se uz neke meni do tad nepoznate zvuke iz daljine. Obučena u sve što sam ponijela iz zimske vreće mi viri samo vrh nosa te pitam prijatelja šta se to čuje. ”Ma Lavine.., al nije ti to blizu”. Ovaj vikend ostavlja solidan trag u vidu bolova u nogama tokom idućih dana ali ni za čim ne žalim…samo nestrpljivo čekam prvi idući susret.

Teško je pobrojati sve momente u kojima ostajete bez daha na Prenju. Što od nekih opasnosti koje vas mogu snaći tipa lavina i obrušavanja kamenja do onih prizora od kojih ostanete bez teksta i tako buljite širom otvorenih očiju i otvorenih usta. Takva je bila moja reakcija kada sam prolazila dolinom Tisovicom na putu ka domu Vrutak. Tisovica je inače najbogatija vrelima koja se nalaze ispod Velika Kape, Osobca i Borašnice. I ovaj put smo hodali satima po visokom snijegu. Taman kad mislite da je hodanju došao kraj neko kaže da ima još pola sata. Nakon sat i po…opet ima još pola sata. Smoreni i smrznuti idemo korak po korak. Sunce nas pozdravlja i odlazi, a u daljini gledam Otiš i Zelenu glavu koji se čine tako blizu a tako daleko. Pored smorenosti koja mi je obuzela svaku ćeliju u stomaku mi titra onaj osjećaj ¨leptirića¨ na sav taj prizor predamnom. Previše je lijepo da bi se ravnodušno podnijelo. Jednostavno se osjećam zaljubljeno i to me vodi.

Prenj

Prenj planina nije

Visok grad je vila

Sijelo je bogova,

Drevnih Bogumila

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

Prenj planina nije

Divova je kuća,

Kojom bitka bijesni

Sve veća i ljuća;

Rat naših vrlina

S našim porocima

Borbu u još divljim

Barbarskim grudma.

I Prenj stoji – sav je

Od jednog komda;

Krvav je, kad sunce

U maglu zapada;

U jesenje dane

Kao žuč se žuti,

Grozan kad prozbori

Strašan kada šuti.

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka, da sveti

Očisti ga plamen,

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Pa k Zvjezdama i Suncu

Sebe i nas digne.

(Vladimir Nazor; iz zbirke Pjesme partizanske, 1943)

BEOGRAD

NEODOLJIVA NEUROTIČNOST U KOJU SE SVI ZALJUBLJUJU

Ovo je grad u kojem za čas iz gužve možete da pobegnete na Košutnjak, Avalu ili Topčider na svež vazduh i onda se vratite u centar u ludi noćni provod. Pozitivna energija oseća se na svakom koraku bez obzira na to što su ljudi pomalo ogorčeni ekonomskom situacijom i lošijim životom. Ugostiće vas na dan, mesec, godinu, zauvek

NAPISALA Ivana Petronijević

SNIMILI VLADIMIR GOGIĆ | TURISTIČKA ORGANIZACIJA BEOGRADA

Oktobarske večeri konobar u poznatoj kafani „Putujući glumac“ u Skadarliji prima porudžbinu za šestoro gostiju; mladi bračni par, njegove roditelje i dva prijatelja, dok muzika svira njenu omiljenu „Svirajte noćas samo za nju“ … Na stotinak metara od njih, tramvaj dvojka staje jer je crni džip parkiran na šinama dok vozač, pred kraj svoje smene, razmišlja da li da ga udari za primer drugima … Brucoškinja iz tramvaja već kasni na sastanak kod studentskog doma „Lola“ i misli kako u Beogradu nikada ne može da zna da li će negde stići na vreme … Dvoje mladih ljube se u parku kod Vuka dok na klupi pored njih leži umorni beskućnik i sanja krevet … Glumci Narodnog pozorišta u tom trenutku izlaze na bis pred oduševljenom publikom posle prve premijere te sezone … Na drugom kraju grada, Hitna pomoć odvozi mladića koji se predozirao, dva čoveka pljačkaju trafiku u neosvetljenom kraju Karaburme, devojčica na Trgu Republike zahvaljuje sredovečnom gospodinu koji je od nje kupio crvenu ružu, grupa studenata pije pivo iz limenki pored „Platoa“ kod Filozofskog fakulteta, na aerodrom „Nikola Tesla“ sleće avion iz Rima, dok na stanicu dolazi autobus iz Vranja iz kojeg ce izaći mladić i Balkanskom ulicom se uputiti u centar, sêdi profesor na terasi u Hilandarskoj čita sutrašnje izdanje „Politike“ …
Posle mnogo godina izolacije, grad koji leži na ušću Save u Dunav danas je široko otvorio svoje kapije. Sa gostoprimljivim i prijatnim ljudima i posebnom energijom, Beograd je meka kulturnih događaja i mesto u kojem se odlučuje o politici države. To je grad u čijim šoping-centrima možete naći gotovo sve što se može kupiti u Njujorku ili Londonu, mesto za šetnju pored reka, starim dorćolskim ulicama, trotoarima iz doba Austro-Ugarske u Zemunu, grad u kojem za čas iz gužve možete da pobegnete na Košutnjak, Avalu ili Topčider na svež vazduh i onda se vratite u centar u ludi noćni provod. Iako se Beograd od sedamdesetih na ovamo promenio, duh grada koji ga je krasio pre ratnih devedesetih ostao je isti. Njegova neodoljiva neurotičnost, jedan prividni haos koji se oseća na ulicama, uvek je bio podsticajan za svaku vrstu stvaralaštva. Beograd je paviljon umetnosti u kome se dešavaju FEST, BELEF, BITEF, BEMUS, Radost Evrope, Oktobarski salon, Sajam knjiga. Mesto koje nikada nije bilo provincija niti nečija kopija.

BEOGRADSKA HARIZMA

Ali da biste to shvatili, morate da dođete u Beograd. Avalski toranj je ponovo simbol grada nakon što je obnovljen pre dve godine. Njega prvo ugledate ako dolazite sa jugozapada. Nastavite li tom trasom sa leve strane je groblje Orlovača, iz dana u dan sve šire. Širi se i obilaznica oko grada koja je odavno trebalo da bude završena, ali se u Srbiji tako veliki projekti ne rešavaju preko noći. Obilaznica je trebalo da bude „veza Evrope sa Grčkom i Turskom“, bar prema projektu iz 1972., ali su, bez obzira na važnost, radovi počeli tek1990. Atad je počeo i rat, pa su se odužili… Nastavite li ka centru grada, proći ćete pored novog „tehničkog čuda“, kako ga je, još u izgradnji, nazvala ekipa kanala „Diskaveri“. Beograd je, tako, dobio novi most preko Ade koji će tek u decembru biti otvoren za saobraćaj, ali je preko njega već peške prešlo oko 12 hiljada ponosnih Beograđana, smišljajući prikladno ime. Novi most će svakako smanjiti gužvu u gradu koja nekada može da bude nepodnošljiva za vozače, pogotovo ako uletite u popodnevni špic dok traju radovi na Gazeli, najprometnijem mostu koji je sada u fazi obnove. Obnovljena je i Nemanjina ulica, pored koje ćete takođe proći, a u kojoj je smeštena Vlada Srbije. Upravo zato, neretko je zatvorena za saobraćaj, jer ispred zgrade izvršne vlasti štrajkuju nezadovoljni radnici, građevinari, prosvetari, malinari. Tada je preporučljivo izbegavati centar grada, jer je saobraćajni kolaps neizbežan. Istina, Beograđani znaju da ocene da do kolapsa dođe i kada padne kiša ili prvi sneg, jer se na prevoz čeka bar 15 minuta duže. Nova fasada krasi zgradu Doma Narodne skupštine, obnovljena je Narodna biblioteka, a novi veliki plato ispred Hrama Svetog Save je pun razdragane dece i zrači neobično pozitivnom energijom. Pozitivna energija oseća se na svakom koraku u Beogradu, bez obzira na to što su ljudi pomalo ogorčeni ekonomskom situacijom i lošijim životom. Beograđane krasi neobična harizma, te i ne čudi što stranci sa iskrenim oduševljenjem govore o njemu.

„Nikada nisam bio u gradu koji odiše takvom energijom. Vi nemate ništa posebno u odnosu na druge evropske gradove, pa ipak ste tako drugačiji“, rekao nam je Adam Soford, Australijanac koji je putujući po Evropi svratio i do Beograda. A možda je posebno u Beogradu i to što u centru, u Knez Miloševoj ulici, preko puta zgrade Vlade, i posle dvanaest godina od NATO bombardovanja na čekanju stoje srušene zgrade Generalštaba i Ministarstva odbrane.

„Nisam mogao da verujem kada sam video da te zgrade još nisu renovirane“, kaže Adam. Kako bilo, kompleks je zaštićeni spomenik kulture i još se ne zna da li će biti obnovljen ili će biti rešeno da se zdanje „nekom proda u viđenom stanju“.

NOSTALGIJA Cvetnog trga

Rušen je Beograd do sada oko četrdeset puta. Ali je ostao na nogama – stamen, lep i energičan. Kao i onaj Avalski toranj s početka priče.

„Znali smo da treba da izađemo iz bar-kupea voza po torbe i stvari kada ugledamo toranj“, pričaju hroničari nekog prošlog vremena i dodaju da se neke stvari menjaju, ali da duša ostaje ista. Ali, da li ostaje ista? Ili se uz evropeizaciju, modernizaciju i urbanizaciju grada menjaju i njegovi stanovnici. Dok Srbija hrli, ili kaska, ka Evropskoj uniji menjaju se prioriteti, način života, ubrzava se puls grada i to nije uvek pozitivno. Tako bar kažu oni koji su živeli u Beogradu i pre trideset i kusur godina.

„Beograd iz moje mladosti je bio jedan kosmpolitski grad sa mnogo stranaca na ulicama i studenata iz afričkih zemalja. To je bio grad u kome su se mladi držali za ruke i masovno ljubili u tramvajima. Kad bismo želeli da se zabavimo išli smo na rok koncerte, jer smo imali samo jedan televizijski i dva radijska programa koji nisu nudili ništa naročito“, priča Radoman Kanjevac, pesnik i novinar. Dodaje da je život donosio manje zadovoljstava i iskušenja nego danas.

„Bilo je malo droge, ali ste mogli da pijete i da pušite gde hoćete“, kaže Kanjevac. Hroničari sedamdesetih godina kažu da je bogata Ruskinja, koja je živela u izobilju u Moskvi u stanu od dvesta kvadrata sa tepisima u koje je upadala noga do članaka, nakon što je posetila market na Cvetnom trgu sedamdesetih godina, počela da plače jer nije mogla da ima sve ono što je nudio cvetni potrošački hram Beograda tog vremena. Hram je oskrnavljen kada ga je devedesetih novi gazda, govorili su Beograđani, pretvorio u potpuno besmislen salon automobila ukinuvši omladini pristup jeftinom pivu u kasnim večernjim satima. Sada je tu ponovo novi potrošački hram oličen u supermarket „Maksi Exclusive“, mada omladina pivo u kasnim satima ni sada ne može kupiti, ali o tome malo kasnije. Zidani deo ograde Cvetnog trga služio je sedamdesetih godina kao pano za grafite – od ljubavnih, preko pogrdnih i politikantskih do onog antologijskog „Džaba ste krečili“. Danas prostor Cvetnog trga popunjavaju prodavci srebrnog nakita, slika, pejzaža i aktova, starih knjiga i beletristike i mladi ljudi u uvek punim, zbijenim kafićima. Mnogi od njih nisu se ni rodili kada je osamdesetih godina Jovan Ćirilov ustoličio Jugoslovensko dramsko pozorište kao reprezentativno pozorište savremenog scenskog izraza u okvirima širim od bivše Jugoslavije. Neki od njih nisu se rodili ili nisu bili svesni tragedije kada se 17. oktobra 1997. nad Beogradom, preko puta Cvetnog trga, dizao oblak dima. Gorelo je Jugoslovensko dramsko pozorište. Ali je obnovljeno 2003. i danas otvorenošću i hrabrošću nastavlja svoju umetničku misiju. A svoju misiju iz godine u godinu nastavlja i Ćirilov, umetnički direktor pozorišta i uz legendarnu Miru Trailović, osnivač „Bitefa“. Hiljade umetnika i više od hiljadu predstava sa svih kontinenata prošlo je kroz Beograd donoseći novi dah sveta. I danas Ćirilov smatra da je pozorište naša ulaznica u svet i u Beograd dovodi sjajne predstave i umetnike. Bez takvih ljudi koji su bili diplomatski pasoš Srbije za Evropu ne bi bilo ni ovakvog duha Beograda danas. Istina, nema više Mire Trailović koja je osnovala disidentsko pozorište „Atelje 212“, tada mesto nove avangardne drame, ali je zato ponovo na tim daskama postavljen mjuzikl „Kosa“, 41 godinu posle premijernog izvođenja. I 2010. godine tražila se karta više. Mnogi kažu da kultni bife „Ateljea 212“ više nije isti, možda zato što nema više Borislava Mihajlovića Mihiza, književnog kritičara i scenariste koji je, kada se sve kafane pozatvaraju i po naređenju Mire Trailović portir izjuri goste iz bifea „Ateljea 212“, sve vodio za sobom u „Poslednju šansu“ na Tašmajdanu. A nema više ni visokog funkcionera MUP-a, generala Radovana Stojčića Badže koji je svoju karijeru počeo kao pozornik na Tašmajdanu i, ako je verovati zapisima Bogdana Tirnanića (a treba im verovati), svake večeri zaustavljao Mihizovu četu provocirajući glumca Dragana Nikolića rečima „Druže, a gde ćeš?“ Badžu su odnela ratna dešavanja, a „Poslednja šansa“ i dalje postoji u Tašmajdanskom parku, ali postava koja se tamo okuplja nije ista.

Postoji i kultna kafana „?“ ali je veliki znak pitanja kako je, uz sve muke i proteste, opstala. Zato više nema kafana koje su činile Bermudski trougao Beograda – „Grmeč“, „Lipov lad“ i „Šumatovac“ u kojima je sedela intelektualna elita grada. Od „Grmeča“ je napravljena ćevabdžinica „Perper“, od „Lipovog lada“ „Pizzza Hut“ (vrlo romantično), a „Šumatovac“ je preživeo iako, kako kažu, to više nije isto mesto.
Sa nestankom boema nestalo je i boemskog Beograda, sa nestankom najboljih kafana nestalo je kafanskog života, ali Beograd, na primer, nikad nije postao žrtva folk kulture. „Više ima rokenrola u pesmama našeg turbo folka nego u pesmama rok muzičara u nekim drugim balkanskim gradovima“, smatra pesnik Radoman Kanjevac. Teško je reći da li se svih ovih godina menjao grad, ili se menjalo vreme, a s njim i ljudi.
Beograd iz devedesetih bio je mesto koje je više podsećalo na film nego na stvarni život. Nije da nije bilo zabave, ali više iz očaja nego iz zadovoljstva.

„U vreme bombardovanja, kao u nekom snu, počeli su na sve strane da niču džez klubovi. Uprkos neviđenoj ratnoj propagandi najveći hit je bila pesma zagrebačkog sastava ET. Svi mediji su emitovali muziku, ali niko osim državne televizije, Radija B 92 i Studija B nije smeo da emituje vesti“, kaže Kanjevac. Dok je devedesetih grad nosio etiketu 4P – pejdžer, Pajero, plavuša i pištolj – danas više nema takvih momaka sa vrućeg asfalta. Ali zato Beograd ima svoju Silikonsku dolinu, samo što u njoj ne sedi, recimo, Bil Gejts, već malo drugačiji svet – sa silikonskim sisama.

ČUVAJTE SVOJE CIPELE

Beograđani kažu da danas žive bolje nego ratnih devedesetih ali ne onako kako su se nadali da će biti posle demokratskih promena 2000. godine.

„Tranzicija je pojela nas male“, kaže šezdesetogodišnji Milutin Bojović, bivši vlasnik male firme, sada prodavač voća na Bajlonijevoj pijaci.

„I čini mi se da je nemoguće da se, bar dok sam ja živ, nešto promeni“, pesimistično dodaje. Srednja klasa prestaje da postoji, ljudi su se devedesetih naglo bogatili ili osiromašili toliko da deset godina „demokratije“ i novog sistema ne može ozbiljno da promeni stanje.

„Svaki dan se vozim gradskim prevozom jer bi me taksi koštao mnogo, kao i parking koji je u Beogradu skup za prosečan džep. Ne živi se sjajno, ali kad bolje razmislim, nije bilo bolje u poslednjih dvadeset godina“, kaže Dragan Kuzmanović, univerzitetski profesor. Da, mnoge stvari u Beogradu promenile su se od 90-tih na ovamo, većina na bolje, ali postoji nešto što je neuporedivo gore, a to su „Zvezda“ i „Partizan“. Od ovih klubova ostalo je samo ime i prezime, grbovi, jedan crni, drugi crveni i rivalstvo među navijačima. Više u Beogradu nema ni pozornika, ali zato imamo komunalnu policiju, o kojoj se, kako Beograđani primećuju, mnogo više priča nego što te pozornike viđamo. I dalje se možemo na Zelenom vencu saplesti o kutiju punu đubreta, još uvek možete zgaziti u pseći izmet (čuvajte svoje cipele, pogotovo na dorćolskim ulicama), ulično prosjačenje je svakodnevna pojava a i kafići neretko ostaju otvoreni i nakon radnog vremena. Osim komunalne policije, važan detalj u slici Beograda je fluroscentno zelena boja. Tu boju danas nose svi u Beogradu, od saobraćajnih policajaca, preko građevinaca do kontrolora u gradskom prevozu.

Provod, muzika I društvo za svačiji ukus

Beograd je grad širokih ruku. Ugostiće vas na dan, mesec, godinu, zauvek. Primiće pod svoje okrilje studente iz cele Srbije, konobare iz unutrašnjosti, radnike na građevini, univerzitetske profesore, beskućnike, strance na proputovanjima i braću iz bivših jugoslovenskih republika. Izgleda kao da ima mesta za sve. Strani turista će uvek pronaći bolji provod u Beogradu nego u bilo kojem gradu bivše SFRJ. A tek Kinezi! Niko ne zna koliko ih je tačno u gradu, ali se zna da je do sada samo jedan Kinez sahranjen u Beogradu, mada je bio pravoslavac.
Od popularnog „konja“ koji gleda na Narodno pozorište, inače jednu od najznačajnijih ustanova i najlepših zgrada u Beogradu, Knez Mihailova ulica vodi vas do zgrade Biblioteke grada pa na Kalemegdan, najveći park u gradu kojim dominiraju tvrđava i spomenik Pobedniku, a tu su i umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorić“, muzički paviljon i Veliko stepenište. Sa Kalemegdana puca pogled na ušće Save u Dunav, Novi Beograd i skoro sve mostove na rekama. Simpatični su penzioneri koji tu svakodnevno igraju šah, a neretko se dešava da se okupe i po ceo dan igraju kolo baš naspram nove zgrade Ušća, koja je, da napomenemo, bila meta u toku bombardovanja. Ako, pak, od „konja“ krenete levo na Terazije i Ulicom Kralja Milana, dolazite do Slavije, jednog od glavnih gradskih orjentira i značajnog saobraćajnog čvorišta kome tek predstoji ozbiljno uređivanje. Radnje poznatih brendova poređane su duž Knez Mihailove i tu možete naći Hugo Boss, Mango, Springfield, Diesel, Replay, Benetton ili Zaru. E, tu su Beograđani ipak u malom zaostatku. Cene u buticima u Beogradu više su od onih u drugim delovima Evrope. Sniženja u Beogradu smešna su za svakoga ko kupuje na sniženjima po belom svetu.
Novi Beograd koji su osamdesetih zvali „spavaonica“ sada je postao drugi centar grada – ekonomski, finansijski, medijski, univerzitetski, modni. Sa nekoliko velikih tržnih centara, „pametnim“ i fensi zgradama, naseljem „Belvil“, Novi Beograd poprima potpuno drugačije naličje od onoga koje je imao pre dvadeset godina.
Iako je kriza udarila po džepovima srednje klase, koja polako izumire, uvek se odvoji vremena za piće ili večeru. Beograđani obično ne dele račun, već viču turu. Nisu škrti, rekla bi statistika. Vole provod, kvalitetno piće i dobru hranu, izlaske i druženja do kasno u noć. Grad je poznat po dobrom duhu i provodu koji traje celu noć. Raznovrsni izlasci nude svakome ono što želi i izbor je širok – od Skadarlije i zemunskih kafana u kojima se sluša i do duboko u noć naručuje starogradska muzika, preko splavova sa narodnom muzikom do splavova i klubova koji dovode najbolje svetske di-džejeve. Vrvi i vri grad u svako doba godine, mada je najveća gužva leti. Ulaz u klubove je uglavnom besplatan, piće nije preskupo, a što je najvažnije Beograđani su raspoloženi i druželjubivi. Strance može da iznenadi to što je Beograd zabranio kupovinu alkoholnog pića u prodavnici ili na trafici posle 10 sati uveče, dok kafići radnim danima, ako se nalaze u centru grada, mogu da rade samo do ponoći, a vikendom do jedan posle ponoći. I pored protesta, koji nisu izostali, Grad je ostao pri svom i zato, ako hoćete nešto da popijete u stanu ili parku, to morate mnogo ranije da isplanirate ili pak da znate gde možete kupiti pivo „ispod ruke“. Stranci su, ipak, oduševljeni i dolaze u glavni grad Srbije baš zato što nudi provod, muziku, društvo i hranu za svačiji ukus. Hrle u Beograd na već tradicionalni „Beer Fest“, svrate iz Novog Sada posle „Egzita“, a ako nikada niste videli Slovenca sigurno ćete ga upoznati za Novu godinu u glavnom gradu Srbije. Beograd će strancima ponuditi skupe i ekskluzivne hotele od pet zvezdica u kojima su odsedali prinčevi, holivudske zvezde i eminentni muzičari, ali i sasvim pristojne hostele u kojima možete prespavati i doručkovati za 15 evra.

NISKOBUDŽETNI NJUJORK

Osim što nudi odličan provod, u Beogradu ima oko pedeset muzeja koji će vas voditi kroz čitave epohe, prikazati kako je grad nastao, na kojim temeljima se razvijao, zašto je rušen i kako ponovo izgrađen, a kolekcije koje čuvaju čine pravo blago. Nekoliko muzeja trenutno je u fazi rekonstrukcije, među njima već godinama i zgrada Narodnog muzeja na Trgu Republike. Skele na ulazu u muzej već godinama koriste skejteri da se sakriju od kiše. Beograd ima i muzej u kome se nalazi preko 22 hiljade štafetnih palica kojima su Josipu Brozu Titu prenošene rođendanske čestitke i svake godine predavane na završnoj svečanosti na nekadašnjem stadionu „JNA“. Svakog 25. maja u muzej „25. maj“ sjate se Titovi fanovi iz svih jugoslovenskih republika i odaju poštu bivšem predsedniku, a Titov rođendan još se slavi i u kafani „Korčagin“ kod Vukovog spomenika. Kad smo kod Tita, moramo pomenuti i da je pedeset godina kasnije Beograd dočekao nesvrstane, samo što smo sada bili u statusu posmatrača. U međuvremenu smo primili i Bajdena, Putina, Medvedeva i Angelu Merkel.

O Beogradu i Beograđanima govori i činjenica da je na koncertu „Rolingstonsa“ bilo više od 60 hiljada ljudi i da je koncert Zubina Mehte sa Beogradskom filharmonijom bio jedan od najposećenijih kulturnih događaja. O Beogradu govori i to da u Knez Mihailovoj ili na nekom splavu možete videti srednjoškolke koje liče na folk zvezde iz devedesetih, ali i činjenica da učenici Matematičke gimnazije iz godine u godinu osvajaju nagrade na svetskim takmičenjima. Grad živi živote svojih stanovnika, menja se uz promene u Srbiji, pa i ulice dobijaju nova imena tako da se neki Beograđani žale da više i ne znaju u kojoj ulici žive. Svoj bulevar na Novom Beogradu dobio je ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić, ali je bilo i onih koji su želeli da taj bulevar dobije ime po haškom optuženiku Ratku Mladiću. Čak su i današnji evrofanatici, koji su se promenili preko noći, lepili plakate sa Mladićevim imenom.
Pa iako postoje predrasude o gradu i njegovim stanovnicima, i ma koliko imao loš imidž koji vuče još iz devedesetih godina te iako je opterećen dnevno-političkim dešavanjima, lošom ekonomskom situacijom ili zapetljanom međunarodnom pozicijom, stranci iz njega uglavnom odlaze zadovoljni. Osim što, kada čuju Beograd i Srbija, stranci pomisle na rat, dobar provod i splavove, čini nam se da je u prethodnom periodu zaista sve to iza jednog imena i prezimena – Novak Đoković. On je postao brend, ne samo srpski već i beogradski, ali i uzor klincima koji rano ujutru, pre škole, sa reketom u ruci idu na Kalemegdan ili 25. maj i možda daju sebi obećanja da će biti prvaci sveta.
Čuveni Momo Kapor, uz čije knjige su stasavale generacije i generacije, nekada je govorio „Beograd je niskobudžetni Njujork“. A ako takvom čoveku, koji je bio hroničar Beograda i čije knjige daju najživotniju, ubedljivu i istinitu sliku mentaliteta i duha jednog grada, ne verujemo – kome ćemo?

Konobar sklanja poslednju čašu sa stola, na stotinak metara od njega ispred Bajlonijeve pijace parkira se kombi iz kojeg će za koji minut žena izneti crvene paprike, luk i brokoli, brucoškinja se peške vraća kući jer tramvaji još nisu krenuli, beskućnik otvara oči i kada vidi da još nije svanulo okreće leđa momcima koji na klupi pored njega piju pivo, glumci Narodnog pozorišta koji su to veče odigrali premijeru razilaze se iz stana jednog od njih, ekipa Hitne pomoći dolazi na mesto saobraćajne nezgode i konstatuje da su povrede lake, policijska kola patroliraju ulicama Karaburme, Trg Republike čiste radnici gradske čistoće, prođe tek po koji student, na aerodrom „Nikola Tesla“ odlazi devojka koja napušta Srbiju, na stanicu stiže autobus iz Pariza, a sêdi profesor na trećem spratu zgrade u Hilandarskoj spokojno spava.

OKVIR 1:

GRAD BEOGRAD

Stanovništvo: 1,700.000 (2007.)

Populacija Grada: 1,186.000

Površina Grada: 3.221,85 km²

Položaj: 44°49’14”N 20°27’44”E

Nadmorska visina: minimalna66,6 metara, najveća Kosmaj (628 m) i Avala (512 m)

Demografija: Srbi (89%), Jugosloveni, Crnogorci, Romi, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Goranci, Slovaci, Slovenci, Mađari, Kinezi i ostali (svi zajedno oko 11%).

Klima: Umereno kontinentalna s prosečnom godišnjom temperaturom od11,6 °C. Najniže godišnje temperature su u januaru s prosečnih0,4 °C , dok su u julu one najviše s22,0 °C. Jesen je duža od proleća, sa dužim sunčanim i toplim periodima, dok je proleće kratko i kišovito s naglim prelazom u leto. Dve nedelje zakasnelog leta u oktobru, u kojima Beograđani posebno uživaju, zovu se miholjsko leto.

Vreme: Srednjeevropsko. UTC +1, letnje računanje vremena UTC +2
Valuta: dinar (RSD; 100 RSD = cca. 1,01 €)
Pozivni telefon: +381-11
Aerodrom: aerodrom Nikola Tesla – Surčin, oko 12 km zapadno od grada.
Glavni železnički kolodvor: Beograd železnički kolodvor.
Opštine: Grad Beograd sastavljen je od 17 gradskih opština, većinom smeštenih južno od Dunava i Save u šumadijskom regionu, dok se Zemun, Novi Beograd i Surčin nalaze severno od Save u Sremu, a opština Palilula na obe strane Dunava, u Šumadiji i Banatu. Opštine su: Barajevo, Čukarica, Grocka, Lazarevac, Mladenovac, Novi Beograd, Obrenovac, Palilula, Rakovica, Savski Venac, Sopot, Stari Grad, Surčin, Voždovac, Vračar, Zemun i Zvezdara.

Gradski stadion: Stadion Crvene Zvezde (kapacitet 55.538)

Gradska dvorana: Beogradska arena (kapacitet 22.680)

OKVIR 2:

ISTORIJA BEOGRADA

Beograd je stalno naseljen od doba srednjeg neolita, pre više od 4 hiljade godina p.n.e. Kasnije su došli Grci, a za njima Rimljani, koji su Kelte potisnuli preko Save i Dunava, a u Singidunumu postavili svoju Četvrtu, Flavijevu legiju. Grad potom prerasta u značajno pogranično utvrđenje Huna, zatim vizantijskih careva Anastasija i Justinijana, Avara, Bugara, Mađara, Srba, Turaka, Austrijanaca, sve dok u 19. veku nije postao prestonica moderne Srbije. Ime Beograd prvi put je zabeleženo 16. aprila 878. godine, a u prošlosti je imao desetak imena. Kako ga je koji osvajač zadobijao, odmah mu je menjao ime. Bio je Belgrad, Bello Grado, Alba Urbs, Alba Graeca, Griechisch Weissenburg, Nándor Fehérvár, Nándor Alba, Castelbianco. Svi su ovi nazivi prevod slovenske reči Beograd. Beograd, koji je tokom vekova pretrpeo i preživeo mnogobrojne ratove i razaranja, jedan je od najstarijih evropskih gradova. Prestonica srpske srednjovekovne države postao je za vreme kraljevanja Dragutina Nemanjića. Tek u 19. veku, u vreme Prvog srpskog ustanka, a i kasnije, za vlade knjaza Miloša, od 1841. godine, Beograd postaje stalna prestonica kneževine, a potom i Kraljevine Srbije. Posle Prvog svetskog rata, 1918. godine, postao je glavni grad Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Posle Drugog svetskog rata, opet je prestonica Jugoslavije koja je više puta menjala svoje ime, da bi sada ponovo i konačno, bio glavni grad Srbije. U Prvom svetskom ratu grad je bombardovan i razoren, a to se ponovilo i u Drugom svetskom ratu dva puta – 1941. i 1944. godine. Bombardovan je i 1999. godine.

CITATI:

“Ovaj veliki grad bio je, izgleda, oduvek ovakav: istrgan, prosut, upravo kao da nikad ne postoji, nego večno nastaje, dograđuje se i oporavlja. S jednog kraja niče i raste, a sa drugog vene i propada. Uvek se kreće i talasa, nikad ne miruje i ne zna šta je spokoj i tišina. Grad na dve reke, na velikom prostoru sapet vetrovima.”
Ivo Andrić, pisac i nobelovac

„Volim Beograd jer je otvoren grad i iz godine u godinu se menja na bolje, dobija nove dimenzije, približava se po načinu življenja i razmišljanja evropskim gradovima. Beograd je tolerantan grad, prihvata pod svoje okrilje različite ljude i uvek je spreman da pruži više. Volim to što se grad obnavlja, volim nove fasade na starim zgradama, koje imaju dušu, srce, pričaju neku priču i to se oseti. Ja u Beogradu volim i knjižare, i žao mi je što su neke od njih, u koje sam uvek s radošću odlazio, sada zatvorene. Beograd je grad mladih ljudi i to je ono sto je njegova najveća vrlina.“

Čedomir Čupić, profesor Fakulteta političkih nauka

„Sve što volim u Beogradu su ljudi, a u ovom gradu ima mnogo mojih prijatelja koje sam sticao godinama. Teško bi mi bilo da budem na bilo kojem kraju sveta i da ne mogu da pričam i budem sa njima. Beograd u sebi uvek ima dva grada, jedan koji prihvata nove, i tu je grad širokog srca, ali često ima provincijsku logiku jer ljudi ne mogu da shvate njegov duh. I drugi, sjajan, beli grad, koji u potpunosti odgovara svom imenu, koji svetli i sve koji su u njega dosli došli pretvara u svoje gradjane. Verujem da će grad biti još lepši i udobniji za život kada zažive najavljeni infrastrukturni projekti.“

Branislav Lečić, glumac

„Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.“

Ivo Andrić, pisac i nobelovac

ŽITOM SAGRAĐENO KORZO

Karlovac. Korzo, središnja karlovačka ulica, prometna je i trgovačka žila kucavica grada. Proteže se usporedno s Kupom, najvećom od četiri karlovačke rijeke. Kružni tok na zapadnom ulazu ishodište je Jozefine i Lujzijane, cesta koje su povezale Karlovac i kontinentalnu Hrvatsku s Jadranskim morem. U to doba prostor se zvao Žitni trg jer se tu obavljalo skladištenje i prodaja žita. Pri kraju je gradnja vjerne replike, takozvane Žitne ili Šporerove kuće, najljepšeg zdanja u ulici i znamena Karlovca iz vremena francuske uprave.

Snimio: Marko Pekić

PONOĆNA BAKLJADA

Mostar. Ako vam neko pomene Hercegovinu, male su šanse da ne pomislite na Mostar, najveći urbani centar u istoj i peti grad po veličini u Bosni i Hercegovini.

Ime je dobio po čuvarima mostova – mostarima, a u svijetu je najpoznatiji po Starom mostu izgrađenom u 16. vijeku. Svake godine u Mostaru održavaju se tradicionalni skokovi sa Starog mosta, a ta tradicija duga je već 445 godina. Takmičenju prethodi bakljada, koja se održava tačno u ponoć.  

Snimio: Edin Tuzlak

ČETVRTI, A ŠAMPIONI

SKOPLJE – To je bio najveći i najvažniji dan u Makedoniji. Svi Makedonci su bili jedno i za jedno – pozdraviti heroje, skupinu koja je probudila ponos. 100 hiljada Makedonaca je slavljenički dočekalo 19. septembra u Skoplju makedonske košarkaše nakon završetka Evropskog prvenstva u košarci u Litvaniji gde je Makedonija bila prava senzacija, zasluženo osvojivši četvrto mesto. Makedonski heroji su dočekani na glavnom trgu u Skoplju gde su trijumfalno prošli ispod nove trijumfalne kapije, pa otuda na trg, na slavlje. Makedonski košarkaši nisu uspeli osvojiti medalju, al su bili šampioni.

Snimio: Boris Grdanoski

Ororots

Ne više od 30-ak primjeraka ororotsa, ili takozvanih kolijevki u cjelokupnoj zemlji; to je, ukratko, skroman ali značajan rezultat potrage za srodnicima stećaka u Armeniji. No, i uz ovako skromne podatke, kakav je značaj kolijevki za proučavanje porijekla stećaka? Zapanjujuća sličnost stećaka i kolijevki može biti objašnjena na samo dva načina: direktnim uticajem ili zajedničkim porijeklom

NAPISAO GORČIN DIZDAR

Ne sjećam se kada sam prvi put čuo za armenske hačkare, srednjovjekovne nadgrobne kamene ploče ukrašene stiliziranim križevima i drugim simbolima. Kako bilo, listajući „Leksikon  stećaka“ saznao sam da je i Šefik Bešlagić pomislio na njihove sličnosti sa stećcima: na kraju ove knjige nalazi se jedna fotografija hačkara s kratkom bilješkom o mogućim analogijama.

Bio je to, međutim, jedini podatak o hačkarima u stručnoj literaturi o stećcima. Iako na reprodukcijama u oskudnoj literaturi na nekoliko zapadnih jezika nisam naišao na više od površnih sličnosti sa stećcima, nadao sam se da bi temeljnije istraživanje originalnih hačkara ipak moglo rezultirati pronalaskom nekih značajnijih tragova, simbola tipičnih za stećak: loze, jelena, rozete, kola… Moja nada se nije ostvarila: stotine hačkara koje sam imao priliku vidjeti uvjerile su me da oni pripadaju nekom sasvim drugom umjetničkom duhu i namjeri. No, našao sam nešto čemu se nisam mogao nadati – spomenike koje Armenci nazivaju ororots, odnosno kolijevkama, ali bi ih takođe mogli nazvati – armenskim stećcima.

IDENTIČAN APOSTOL

Armenija, zemlja čiji pisani tragovi sežu sve do 800. godine prije nove ere, bila je prva država koja je prihvatila kršćanstvo kao zvaničnu religiju: 301. godine Grigorije Prosvjetitelj osnovao je Armensku Apostolsku crkvu, koja i dan-danas zadržava autonomiju i određene doktrinarne specifičnosti u odnosu na katoličanstvo i pravoslavlje. U sedmom stoljeću u Armeniji je nastala militantna sekta Pavlićana, koju su neprijatelji optuživali za dualizam i manihejstvo. U devetom vijeku bizantski car mnoge pripadnike ove sekte protjerao je u Trakiju, gdje je nedugo zatim počeo propovjedati pop Bogomil. Postoje, dakle, određene indikacije da je tokom srednjeg vijeka moglo biti kulturoloških razmjena između Balkana i Kavkaza, no takve tvrdnje su, barem dosada, ostajale nedovoljno potkrijepljene dokazima.

Moj prvi susret sa ostacima armenske kulture odigrao sa na otoku Ahtamar u jezeru Van na jugoistoku Turske, na kojem se nalazi veličanstvena Crkva Svetog križa, sagrađena u 10. vijeku. Iako je teško govoriti o konkretnim stilskim sličnostima ove crkve i umjetnosti stećaka, bitno je naglasiti virtuoznost plitkog reljefa na njenim zidovima, kao i činjenicu da je izgrađena barem dvije stotine godina prije pojave gotike u Zapadnoj Evropi. Iako tehnički manje impresivne, skulputure na fasadi Armenske Crkve Svetih apostola u Karsu za mene su bile mnogo zanimljivije: jedan od dvanaest apostola gotovo je identičan, kako stilom tako i oblikom, jednom od najpoznatijih stećaka sa Radimlje kod Stoca! Samo pogled na ove dvije crkve dovoljan je da ozbiljno dovede u pitanje ionako neubjedljivu tezu o gotičkom porijeklu stećaka.

Prva destinacija u samoj Armeniji bilo je selo Noratus, u kojem se nalazi veliko groblje sa oko 800 hačkara koji potiču iz perioda između 9. i 18. vijeka. Pored velikog broja impresivnih hačkara, koje Armenci smatraju najvišim izrazom svoje skulpture, na jednom kraju groblja nalazi se i kolekcija od desetak kolijevki. Očigledno je da su stećci i armenske kolijevke na koncepcijskom nivou identični: radi se o jedinstvenom obliku nadgrobnih spomenika koji se uprkos sličnosti sa rimskim sarkofazima ističu svojom monolitnošću. Što se tiče sadržaja, u Armeniji je primjetna veća raznolikost motiva: dok bosanskohercegovački, ili stećci s područja bivše Jugoslavije obično imaju ograničen repertoar, poput jelena, kola, stiliziranog križa i slično, armenske gravure djeluju bliže svakodnevnom životu – česti su prikazi zemljoradnje, domaćih životinja i ljudi. S druge strane, simbolički repertoar na kolijevkama je dosta siromašniji: nameće se zaključak da su hačkari prvenstveno služili za prikazivanje simboličkih sadržaja, dok su kolijevke korištene za scene svakodnevnog života. Još jedna značajna kolekcija kolijevki nalazi se u okolini crkve Svetog Astvacacina iz 14. stoljeća u selu Areni. Iako i ovdje možemo govoriti o određenom naturalizmu, scene prikazane na kolijevkama iz Arenija u poređenu sa Noratusom ipak odišu stilskom i sadržajnom profinjenošću. Ukoliko prihavtimo tezu da kolijevke prikazuju scene iz pokojnikovog života, ovdje nisu pokopani poljoprivrednici i stočari, već mahom sveštenici i muzičari. Posebnom se sugestinovšću ističe jedna jednostavna kompozicija od tri elementa: konja, svirača saza i stiliziranog sunčanog diska. Konačno, na jugu Armenije, u selu Agitu i u blizini crkve Vorotnavank, nalazi se treća značajna grupa kolijevki koja se takođe ističe posebnim stilskim i sadržajnim osobinama. Iako se po tehničkoj profinjenosti ne mogu porediti sa kolijevkama iz Arenija, one iz Agitua odlikuju se jednostavnošću i neposrednošću izričaja, što ih u neku ruku čini najsličnijim stećcima. Kolijevke iz ovog kraja kao da žele izraziti sklad čovjeka i prirode, na pojedinim primjerima obogaćen simbolom pletera.

BOGUMILSKA VEZA?

Ne više od 30-ak primjeraka kolijevki u cjelokupnoj zemlji; to je, ukratko, skroman ali značajan rezultat potrage za srodnicima stećaka u Armeniji. Dublja analiza ovog fenomena ponudit će, naravno, mnogo opširnije odgovore od impresionističke skice navedene u ovom tekstu. No, i uz ovako skromne podatke, kakav je značaj kolijevki za proučavanje porijekla stećaka? Zapanjujuća sličnost stećaka i kolijevki može biti objašnjena na samo dva načina: direktnim uticajem ili zajedničkim porijeklom, naravno ako izuzmemo mogućnost čiste slučajnosti. Direktni uticaj dao bi se objasniti navedenom „bogumilskom vezom“ i zahtjevao bi daljnja istraživanja u Bugarskoj, gdje postoji nekoliko očuvanih nekropola Pavlićana. Ono što ne govori u prilog ovoj tezi je potpuno odsustvo nekih od najkarektirističnijih simbola sa stećaka na armenskim kolijevkama. Ideja zajedničkog porijekla ima veće izglede jer otvara mogućnost uzimanja u obzir ne samo armenskog, već cjelokupnog kavkaskog materijalnog naslijeđa. Desetine etničkih skupina koje naseljavaju sjever i jug kavkaskog gorja posjeduju karakteristične nadgrobne spomenike i repertoare simbola čije navođenje i analiza prevazilaze granice ovog teksta. Neupitno je da komparativna analiza balkansih i kavkaskih nadgrobnih spomenika nudi najveći potencijal za istinski napredak u razumjevanju simbolike stećaka.

Ako su u prošlosti i postojali objektivni razlozi iz kojih ovakva istraživanja nisu mogla biti vršena, daljnja odgađanja ili tvrdnje da su stećci zatvorena tema samo su izgovori ignorantskih ili ideološki nastrojenih članova akademskih zajednica bivše Jugoslavije. Umjesto tvrdoglavog insistiranja na dvije-tri teze o porijeklu stećaka uspostavljene još u 19. vijeku i upornog prežvakivanja ograničenog fundusa dokaznih materijala, vrijeme je da nauka o stećcima „odraste“, prihvati savremene tokove historiografije i posveti se onome što je čini naukom: prikupljanju i analizi empirijskih podataka.

KAKVIH NIGDJE NEMA

U ranijim podacima kojima se raspolagalo zabilježeno je 47 lokacija na kojima se nalaze nekropole sa oko 850 stećaka. Otkriveno je 6 novih nekropola koje nisu bile do tada zabilježene, a izvori upućuju na još nekoliko koje se nisu pronašle zbog veoma teškog terena zaraslog u šiblje i korov, kao i zbog opasnosti od mina zaostalih iz rata

NAPISAO MARINKO SEKULIUĆ KOKEZA

Prva bilježenja podataka o stećcima na srebreničkom području u novije vrijeme radili su seoski učitelji nakon Drugog svjetskog rata, a najsvježiji podaci o njima datirali su još iz 60-ih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu, na terenu se mnogošto promijenilo.

„Imajući u vidu da su stećci veoma značajan dio kulturno-istorijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine te da su značajan doprinos u obogaćivanju turističke ponude, odlučili smo se da napravimo reviziju podataka o stećcima na našem terenu“, govori direktor Turističke organizacije Srebrenica Sead Jahić.

Tako su obiđene sve registrovane nekropole te su napravljeni podaci o nadmorskoj visini, geografskim koordinatama, mogućnosti pristupa, opštem stanju, očuvanosti i broju stećaka, a cijela je akcija fotografisana i na taj način napravljena baza podataka o nekropolama. Uz to je napravljena kartu podataka sa lokacijama nekropola i štampan propagandni materijal sa fotografijama.

„Zabilježili smo i o kojim se vrstama stećaka radi, kako su i u kom geografskom pravcu orijentisani bilježeći pri tom ornamente i natpise koji se nalaze na nekim od njih. Neke od nekropola su veoma zapuštene, zarasle u korov i šiblje, a sami stećci su dosta oštećeni što zubom vremena, što ratnim dejstvima“, dodaje Jahić.

Kako jedan broj nekropola i stećaka u njima izgleda impresivno i izuzetno su dobro očuvani, napravljen je dodatni napor kako bi se i oni pristupačniji stećci i bolje očuvane nekropole, bliže putnim komunikacijama koje su uređene, uredili i očistili od šiblja i korova. Na svaku lokaciju postavljena je po jednu informativna ploča sa podatcima koji pružaju osnove informacije o nekropoli i stećcima koji se tu nalaze. Do njih je uređen pristup te je postavljena turistička signalizacija sa znakovima na putnim komunikacijama koji upućuju na mjesta gdje se nalaze stećci.

U ranijim podacima kojima se raspolagalo zabilježeno je 47 lokacija na kojim se nalaze nekropole sa oko 850 stećaka. Prilikom obilaska terena, uz informacije dobivene od  lokalnog stanovništva, otkriveno je 6 novih nekropola koje nisu bile do tada zabilježene, a isti izvori upućuju na još nekoliko koje se nisu pronašle zbog veoma teškog terena zaraslog u šiblje i korov, kao i zbog opasnosti od mina zaostalih iz rata.

„Sada sa sigurnošću tvrdim da na području opštine Srebrenica postoji više od 50 nekropola sa oko hiljadu stećaka. Zastupljeni su svi do sada poznati oblici i vrste, ali ima nekih koji su možda jedinstveni“, tvrdi Jahić

Na teritoriji susjedne opštine Bratunac takođe se nalazi veliki broj nekropola sa stećcima čiji broj nije ni približno utvrđen. Proljetos je jedna ekipa arheologa sa Univerziteta Kembridž i Zavoda za zaštitu prirodnog nasljeđa RS u okviru projekta rekonstrukcije kulturnog nasljeđa poslije konflikta – CRIC – koji finansira EU, radila istraživanja u naselju Kravica. U blizini ovog naselja otkriveno je nekoliko nekropola i lokaliteta sa stećcima samcima. Tom je prilikom arheologinja Ljubica Srdić kazala kako se u selu Gornji Bačići u groblju familije Nikolić nalazi nekropola sa impresivnim stećcima u obliku niskih sanduka, sljemanjaka, sa postoljem i pločama. U nizu od njih dvadesetak neki su ukrašeni ornamentima i natpisima, ali su u prilično lošem stanju – nakrivljeni, utonuli u zemlju, zarasli u šiblje i obrasli mahovinom.

„U kraju oko Srebrenice nalaze se i stećci kakvih nema nigdje drugdje“, govori arheolog i direktor Muzeja sjeveroistočne Bosne iz Bijeljine Mirko Babić.

Tako je prije dvije godine pri otkopavanjima rimskog municipiuma u Skelanima pronađen stećak u obliku kuće sa krovom „na četiri vode“, jedinstven u ovim krajevima, a poznato je takođe da se upravo između Srebrenice i Bratunca nalazi nekropola sa najvećim stećcima.

ŽIVJELI SU TU NEKI RIMLJANI…

U srebreničkom kraju narod stećke naziva mramorjem, mašetima, kamenim biljezima, grčkim, kaurskim ili mađarskim grobljima. O samim nekropolama ispredaju se razne priče, pa gotovo svako selo ima svoju verziju: divovi su se igrali „kamena s ramena“, pa tako razbacali kamene gromade; ili je riječ o grobljima koja su podigli Grci, pa se zato i nazivaju grčka groblja. Najčešća legenda govori da se ispod kamenih gromada nalazi zakopano veliko blago, tako da su nerijetko zbog takvih vjerovanja stećci otkopavani, ili prevrtani u potrazi za zlatom. Neke od legendi i priča godinama žive s narodom i u srebreničkom selu Karačići.

„Otac mi je kazivao da su tu prije ko zna koliko godina živjeli neki Rimljani, prije nego što su se moji stari doselili ovdje od Užica ili Perućca. Oni su izumrli i tu su ostale neke zidine, gdje je moj otac za vrijeme onog rata sakrivao kravu“, ispričala nam je Šemsija  Bektić, mještanka Karačića.

Druga priča kaže da su stećci zapravo svatovi koji su se okamenili. Prema legendi, dvije sestre su se udavale istog dana, ali u dva različita sela čiji se mještani nisu baš voljeli. Svatovi su se putem susreli i nastao je problem zbog uskog puta ko će se kome skloniti u stranu da bi oni drugi prošli.

„Kako nije bilo dogovora, došlo je do sukoba i svatovi su se u tom trenutku i okamenili“, potvrđuje legendu iz svog rodnog sela Ljeskovika Šida Zukić, danas udata u Karačiće.

„Ja sam čuo od svog oca, a on je to valjda čuo od đeda, da su tu živjeli bogumili i da su ovo groblja naših predaka, bogumila“, dodaje Sulejman Zukić iz zaseoka Greben.

remek djelo umjetnosti stećaka

NAPISAO RASIM IMBROVIĆ

Ako za stećke kažemo da su najreprezentativniji srednjovjekovni bosanski fenomen, onda bez imalo dvojbe možemo kazati da u svijetu stećaka jedan stećak zauzima posebno mjesto. Riječ je o stećku, odnosno sarkofagu iz Donje Zgošće u općini Kakanj, a po tom lokalitetu stećak je i dobio ime – Zgošćanski stećak. Donja Zgošća je lokalitet na kojem se nalazila veoma značajna nekropola koju danas ubrajamo u nekropole feudalnih velikaša. Nekropola je vremenom devastirana, tako je i zgošćanski stećak dok je bio in situ pretrpjeo najveće oštećenje. Naime, u 19. stoljeću stećak je razlomeljen na dva dijela, a lokalno stanovništvo kazuje da su ga neki ljudi iz Vareša razbili jer je „zvečio“ i tim zveketom sugerisao da je u njemu novac ili blago. Tim činom razbijanja u cilju traženja blaga, kulturno-historijsko blago pretrpjelo je neprocjenjivo oštećenje.

S obzirom da je kompletna nekropola s početka 20. stoljeća bila u izuzetno lošoj situaciji, tadašnji uposlenici Zemaljskog muzeja BiH, a napose Ćiro Truhelka odlučili su da se 1913. godine dislocira Zgošćanski stećak u botanički vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu, gdje je i danas situiran i tim činom najvjerovatnije sačuvan od većeg ili potpunog uništenja. Zgošćanski stećak izdvaja se od drugih stećaka svojim dimenzijama, težinom i estetsko-umjetničkim vrijednostima. Pa, krenimo redom.

Dimenzije stećka su: dužina 265, širina na bazi 139, a do strehe krova 147, visina do krova 146, a do vrha sljemena 169 centimetara, dok je ploča na kojem počiva stećak dimenzija 335 x 199 x 40 centimetara. Težak je oko 14 tona.

Ikonografija na Zgošćanskom stećku možda najbolje svjedoči da je stećak sinteza domaćeg i evropskog, ali i sinteza ornamenatalnih – geometrijskih i biljnih – te figuralnih – ljudskih i životinjskih – motiva, romaničke i gotičke, kontinentalno evropske i mediteranske tradicije. Uz sve navedeno važno je istaći osobitost reljefa pomenutog stećka, koji se je svojim ikonografskim repertoarom i kvalitetom vinuo do onih granica na kojima se površina stećka (kama) dematerijalizuje do te mjere da posmatrač gledajući pojedine djelove reljefne i likovne obrade stiće dojam da ne gleda u kamen, već u rezbariju na drvetu, ili pak u minijaturu nekog starostavnog rukopisa, ili čak još tananije da gleda u najfiniji vez. Ova profinjenost obrade može da navede na pomisao da ovaj stećak i nije zapravo stećak, uzmemo li u obzir obradu drugih stećaka koja je najčešće rustikalna. Međutim, oblik, ikonografski repertoar i sam kontekst u kojem je nastao ovaj nadgrobnjak kazuju nam bez sumnje da to jeste stećak, i to onaj primjerak u umjetnosti stećaka, koji svoj pandan nalazi recimo u umjetnosti katedrala u Notre-Dame katedrali.

Sve ove estetsko-umjetničke vrijednosti Zgošćanskog stećka, koji je nastao u 14. stoljeću u vremenu procvata Bosanske države navele su brojne autore da zaključe da je ovaj stećak najvjerovatnije radio majstor iz Dalmacije, koji je izvanredno vladao tehničkom obradom kamena, ali i dobro poznavao ikonografski repertoar vremena i prostora o kojem ovaj stećak tako zorno svjedoči.

Zgošćanski stećak već godinama privlači brojne istraživače koji pokušavaju prodrijeti u samu ikonografsko-simboličku naraciju. Međutim, ova nepoznanica nije jedina  koja istraživače neprestano vraća ovome stećku. Naime, do danas sa sigurnošću ne znamo ko je zakopan pod ovim stećkom. Ovaj misterij proizilazi iz činjenice da ovaj stećak nema epitaf koji bi o pokojniku jasno kazivao, tako da do danas imamo kod nekoliko autora različite spekulacije, od toga da je ovo stećak bana Stjepana II Kotromanića ili pak bana Kulina, pa do toga da je ovaj stećak pripadao nekome od Kotromanića, bosanske vladarske porodice, i na kraju najvjerovatnije da je riječ o stećku lokalnog feudalnog gospodara.

MISTERIJA KAMENIH SPAVAČA

„I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.“

Natpis na stećku

NAPISAO RASIM IBROVIĆ

Neobični su, lijepi i zadivljujući, obavijeni velom misterije oko porijekla, vremena nastanka i značenja te još uvijek nedovoljno pojašnjeni i uspoređeni. Do sada ih je na području država bivše Jugoslavije pronađeno oko 70 hiljada na više od 3 hiljade arheoloških lokaliteta, a vjeruje se kako im ukupni broj premašuje i 100 hiljada. Ti monumentalni kameni blokovi ukrašeni crtežima i natpisima i tihi kameni spavači minule prošlosti za koje se u narodu uvriježilo mnoštvo imena, ali su najpoznatiji kao stećci, uglavnom se drže autentičnom srednjovjekovnom historijskom, umjetničkom i duhovnom baštinom Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Razasuti su po brdsko-planinskim prostranstvima Dinarskog gorja i smatra se kako predstavljaju svojevrsne kulturne endeme balkanskog srednjovjekovlja. U vremenu buđenja nacionalne svijesti evropskih naroda u 19. stoljeću i na prijelazu u 20. stoljeće, na tim su prostorima bili korišteni i kao ideološki ili nacionalno-konfesionalni prefiksi te u najmanju ruku sumnjivi dokazi pripadnosti jednoj i određenoj kulturnoj i nacionalnoj baštini. Njihova ljepota, misterija, zadivljujuće mnoštvo i monumentalnost, poslužili su tako i znatno prizemnijim ciljevima od uobičajenih znanstvenih, analitičkih i istraživačkih.

Koje je značenje stećaka i njihovo porijeklo? Kada su nastali i nastajali? Tko ih je i zašto podizao? Što se na njima može vidjeti i iščitati? 

„Stećci su kulturni endemi balkanskog srednjovjekovlja, postoje samo u četiri zemlje – Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori“, kazano je jednom prilikom povodom otvorenja velike zagrebačke izložbe „Stećci“.

No, je li zaista tako? Postoje li stećci samo na području Bosne i Hercegovine, južnim dijelovima Hrvatske, jugozapadne Srbije i zapadne Crne Gore? Je li je njihovo porijeklo autentično srednjovjekovno kako se obično misli?

Opjevani su u pjesmama i ispričani u legendama. U njih je trajno utisnuta prošlost naroda koji je uz njih živio, a dio te tajanstvene i kontroverzne pripovijesti te njihovog stvarnog i simboličkog značenja pokušat ćemo ispričati odgovarajući i na pitanja koja smo postavili.    

Stećci su nadgrobni spomenici, kameni znakovi ili bilig nad grobom. Kao predmet sepulkralnog i funerarnog, stećak neizostavno traži svoju kontekstualizaciju u činu smrti.

Smrt i jeste velika tema u umjetnosti svih vremena i prostora. Nije ni čudo ukoliko imamo u vidu vječna kazivanja koja kažu: „Svako živo biće smrt će okusiti!”

Tako je smrt univerzalna tema koja ostavlja snažan dojam na čovjeka i navodi ga da misli o njoj te da je utka u svoj svakodnevni život ne bi li samu smrt približio životu do mjere u kojoj život i smrt sagledava i smješta u jedinstvenu cjelinu – vječnost. Čovjekova percepcija smrti ostavila je traga gotovo na svemu što je on gradio i stvarao, pa tako od najstarijih kultura do naše današnje, veoma jasno uočavamo čovjekovu posvećenost grobu i njegovom znaku – nadgrobnjaku. Možemo pratiti razvoj jedne umjetnosti – sepulkralne, od prahistorije do danas i iščitavati na koji je način čovjek doživljavao svijet onostranog i kako je jaz između ovozemnog i onostranog premošćavao sa svojim percepcijama i interpretacijama smrti. Dakle, interpretacija smrti je ključna sintagma koja kazuje šta jeste zapravo stećak.

Vrijeme nastanka, razvoja i kraja umjetnosti stećaka je od 12. do 16. stoljeća. Prostor na kojem stećke danas nalazimo je dominantno prostor Bosne i Hercegovine, ali nemali broj stećaka nalazimo i u susjednim zemljama – Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Imajući u vidu prethodno kazano o vremenu i prostoru u kojem stećak doživljava svoj nastanak i razvoj, možemo bez imalo krzmanja reći da je stećak srednjovjekovni bosanski fenomen par excellence, jer ga na prostoru BiH motrimo u njegovoj najintenzivnijoj manifestaciji.

On je na tlu BiH ponikao u Hercegovini, ali i svoje posljednje forme u njoj skončao, ili se pak smirio doprinijevši formiranju nadgrobnjaka različitih religiozno-konfesionalnih zajednica koje i danas nalaze mjesto u grobljanskim cjelinama diljem BiH.

Posmatramo li stećke iz današnje perspektive sigurno ćemo postaviti pitanje ko su ljudi koji su našli svoj spokoj pod njima? Pod ovim pitanjem mislimo najprije na njihov religiozno-konfesionalni identitet. Međutim, ovo je pitanje kamen spoticanja kako u historiografiji, tako i u drugim sferama u kojima se stećak pokušavao dekodirati i interpretirati u smislu njegove pripadnosti određenom religiozno-konfesionalnom miljeu, iz čega bi po nekima proizišla njegova etnička, ili pak nacionalna monolateralna pripadnost. Ovo pitanje za sobom povlači mnogo složenije pitanje, a to je kakva je religiozno-konfesionalna slika srednjovjekovne Bosne i kakav je karakter Crkve bosanske o kojoj brojni izvori kazuju?

Nekoliko je odgovora na ovo pitanje.

INTERPRETACIJE STEĆAKA

Sredinom 19. stoljeća Franjo Rački, hrvatski historičar, publicist i narodnjački političar, u svojim studijama o bogumilstvu stećke interpretira kao bogumilske, a time je i srednjovjekovna Bosna bogumilska, kao i njena Crkva bosanska. Ovakva interpretacija dobila je mnogo veće razmjere kada je putujući Bosnom 1875. godine engleski novinar i arheolog Sir Arthur Evans, također ustvrdio da su stećci bogumilski, odnosno da su samorazumljivo i Bosna te Crkva bosanska – bogumilska. Nedugo nakon toga Evans je postao poznat zahvaljujući svojim istraživanjima Krete, odnosno Knososa, te je njegova ranija interpretacija stećaka dobila na ugledu. Sa uspostavom Austro-Ugarske vlasti u BiH teza o bogumilima i stećcima kao bogumilskim nadgrobnjacima bila je dominantna posebno kod različitih autora s prijelaza 19. i u 20. stoljeću; polihistora Ćire Truhelke te pjesnika, prevoditelja, historičara i političara Safvet-bega Bašagića. Ova teza, odnosno interpretacija, traje s različitim intenzitetom do danas.

Međutim, postoji i sljedeća interpretacija koja kazuje da su stećci isključivo pravoslavni nadgrobni spomenici – što podrazumijeva da su Bosna i Crkva bosanska dominatno pravoslavne, odnosno srpske – a jedan od najaktivnijih promicatelja ove interpretacije bio je Vaso Glušac, književni historičar i profesor iz istog razdoblja.

Kao svojevrstan pandan prethodnoj percepciji javlja se i interpretacija koja bosansko srednjovjekovlje, Bosansku crkvu i stećke, a posebno njihovu potku ili njihov izvor prepoznaje u hrvatskoj historiji i tradiciji, te su oni njena svojevrsna produžnica. Jedan od kreatora navedene interpretacije bio je hrvatski historičar i pravaški političar Ivo Pilar, alias Südland.

Paralelno sa svim navedenim interpretacijama razvijalo se učenje – u početku dosta tiho – koje je Crkvu bosansku interpretiralo kao autohtonu crkvu, raskolničku u smislu ekleziološkog učenja i u odnosu na dvije velike crkve, Zapadnu i Istočnu, ali ne i heretičku u smislu kristologije. Nadalje, uz Crkvu bosansku i njene vjernike u Bosni su egzistirale i druge dvije crkve – rimokatolička i pravoslavna. Sa ovakvom religiozno-konfesionalnom slikom stećak se interpretira kao interkonfesionalni nadgrobni spomenik, ili pak kao svebosanski i svenarodni nadgrobni spomenik pod kojim su smiraj nalazili svi bez obzira kojoj su crkvi pripadali, ili pak ne pripadali. Mnogo je autora ovu tezu kristalisalo, a jedan od onih koji ju je na najsistematičniji način analizirao i izložio jeste povjesničar John V. A. Fine. Danas sve navedene interpretacije imaju svoje apologete i promicatelje u tako velikom broju kao nikada ranije, a stećaka je iz dana u dan sve manje. Vratimo se stećku i sagledajmo kako su njega percipirali oni koji su ga na najautentičniji način i baštinili – ljudi srednjovjekovlja.

LAPIDARIJ NA OTVORENOM

Krenimo od samog naziva stećka koji zapravo i nije autentičan; nastao je u 19. stoljeću, a izvorni nazivi su: zlamen, bilig, kam, mramor, kuća i vječni dom. U ovim nazivima da se naslutiti kazivanje s početka ovog teksta da je stećak srednjovjekovna interpretacija smrti, odnosno da je on onaj sveti topos ili medij posredstvom kojeg komuniciraju dva svijeta koristeći se simbolima, koji čine ikonografiju stećka, ili pak sentencama unutar epitafa na stećku. Ovo pozivanje na smrt iz današnje perspektive može djelovati nekrofilično, međutim takva percpepcija bi potpuno zanemarila duh vremena u kojem stećak doživljava svoju genezu. Ne zaboravimo, to je srednji vijek, doba u kojem je memento mori ispisan, utisnut, ili pak iščitavan na svemu što čini čovjekov ambijent. Ova činjenica postaje još značajnija ukoliko napravimo jedan letimičan pregled po epitafima, koji istina imaju različit sadržaj i temu, ali u svima njima provejava kazivanje o vječnom životu – vječni dom. U jednom od epitafa stoji sljedeće:

„… i molju vas, ne nastupajte na me! Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja.“

Kada je riječ o ikonografskom sadržaju stećaka, ili reljefnoj plastici, valja kazati da je repertoar motiva izrazito bogat i prepun varijacija. Važno je istaći da motivi koji se koriste u srednjovjekovlju imaju daleko slojevitije značenje, koje mi sa ove vremenske distance teško da možemo do kraja razbistriti. Semiotičke vrijednosti bogatog znakovlja – motiva – ostale su predmetom beskrajnih interpretacija i inspiracija. Nastanak i razvoj stećaka najlakše pratimo po njihovom obliku, a elementarna podjela jeste na ležeće i stojeće. Baš po toj riječi, odnosno glagolu stajati, u 19. stoljeću bosanski mramorovi su nazvani stećcima – po tome što stoje! Osnovni oblik stećka, a ujedno i najstariji, jeste horizontalna monolitna ploča s postoljem ili bez. Iz nje vremenom nastaju razvijeniji oblici kao što su sanduk i sarkofag – sljemenjak – na dvije vode, također s postoljem ili bez. Postoji također i niz prelaznih oblika, kao i oblika koji su izrazito antropomorfni – antropomorfni krst, zatim krstače i stele. Dakle, umjetničko pregnuće stećaka ostvareno je u njihovom obliku, ikonografskom sadržaju i epigrafskom ostvarenju.

Grobljanske cjeline – nekropole – stećaka u narodu su nazvane: grčko groblje, divsko groblje… U većini slučajeva u blizini nekropola nailazimo na majdane, mjesta odakle se kamen vadio, a zatim klesao i dovodio u željenu formu. To su radili klesari, koji su se zvali kovači. Njihov posao je bio i ikonografsko ukrašavanje. Tekst na stećku – epitaf – radili su majstori zvani dijaci. U historiji umjetnosti stećaka jedan od najistaknutijih kovača bio je Grubač iz 15. stoljeća i njegov suvremenik Semorad kao dijak. Ova dvojica majstora – umjetnika, iza sebe su na području Stoca ostavili, po mnogima, prava remek-djela umjetnosti stećaka. Za nekropole je važno reći da su one bile sastavni i obavezni dio srednjovjekovnih naselja, napose seoskih sredina, a kasnije s razvojem gradova nekropole su postale dijelom gradskih vizura. U jesen srednjeg vijeka stećci su u našim krajevima ovladali pejzažom u tolikoj mjeri da možemo govoriti da je ovaj dio Evrope postao lapidariji na otvorenom.

U kontekstu bosanskog srednjovjekovlja stećci su poput lakmus-papira na kojem imamo najbolji odraz kulturnih prilika. Sva relevantna istraživanja koja su do sada obavljena jasno i nedvosmisleno kazuju da stećak u cijelini jeste autentična tvorevina navedenog prostora. Međutim, ta činjenica ne smije biti shvaćena da stećak nije bio pod utjecajem evropskog srednjovjekovlja. Naprotiv, stećak je možda i najbolji pokazatelj u kojoj mjeri je Bosna bila sastavni dio kulturno-civilizacijskog prostora zvanog evropsko srednjovjekovlje, odnosno njena dva dominantna stilska razdoblja – romanika i gotika.

Tako u oblikovanju životinjskih figura na stećcima možemo prepoznati romanički fantastični svijet, a u mnogim elegantnim, stiliziranim i oštrim – prelomljenim motivima i kompozicijama, jasno se manifestuje duh gotike. Stoga ne bi bilo valjano tvrditi da je umjetnost stećaka apsolutno originalna, bez veoma jasnih elemenata evropske kršćanske duhovnosti kod percepcije smrti, te evropske srednjovjekovne umjetnosti romanike i gotike. Stećci jesu fascinantna i originalna sinteza domaćeg i evropskog, ruralnog ili rustičnog te urbanog ili rafiniranog, pučkog i elitnog, paganskog i kršćanskog.

PRAZNINA U SJEĆANJU

S druge strane, govoriti o stećku u kontekstu narodnih običaja i vjerovanja, i to u vremenu kada su stećci svoju povijest davno smirili, jeste predtekst priče o tome zašto danas stećke u BiH različito doživljavaju mnoge strane – institucije, intelektualci, kulturni radnici, ili pak narodi i nacije. Za vrijeme srednjovjekovne bosanske države – banovine i kraljevine – žitelji u Bosni nisu imali tako blizak i prisan odnos sa crkvama kao institucijama, bilo da je riječ o rimokatoličkoj, pravoslavnoj ili pak Crkvi bosanskoj. Više je razloga zbog čega je situacija bila takva, a ovom prilikom dat ćemo samo jedan ton iz ukupne religiozno-konfesionalne slike koja je izuzetno polihromna.

Za Veliki crkveni raskol 1054. godine možemo kazati da i nije imao veliku refleksiju na čovjeka u Bosni i Hercegovini, mahom seljaka, koji živi po vrletima. On je rijetko kada viđao sveštena lica bilo koje crkve, te je u takvoj situaciji bio najčešće prepušten sam sebi i vlastitim percepcijama Svetog. U takvim uslovima bosanski kršćanin bilo koje konfesije u svom svakodnevlju imao je mnoštvo paganskih običaja, koje je zadržao i poslije kristijanizacije, ali i kršćanskih koji su bili reducirani, a u takvom duhovnom ozračju nastaju i razvijaju se stećci.

Situacija se mijenja s dolaskom Osmanlija. Zapravo, uspostavom osmanske vlasti Bosna i Hercegovina ulazi u sastav islamsko-orijentalnog civilizacijskog prostora. U novim kulturnim prilikama započinje proces prihvatanja i širenja islama. Taj proces je bio dugotrajan. S druge strane, u stoljećima koji su slijedila, odvijao se paralelno i proces jasnijeg uobličavanja religiozno-konfesionalnih identiteta kod rimokatolika i pravoslavaca. Ti procesi, prihvatanje i širenje islama, afirmiranje i čvršće uspostavljenje rimokatoličke i pravoslavne crkve i njihovog uticaja na vjernike postepeno, ali duboko, udaljavaju žitelje Bosne i Hercegovine od njihovog srednjovjekovlja. Oni ga, slobodno kazavši, zaboravljaju. U tom procesu zaborava i diskontinuiteta, stećci, mada sveprisutni i razasuti po bosanskom tlu, gube se u sjećanjima ljudi. Ova situacija dovest će do formiranja i razvijanja jedne nove percepcije stećka koja će ga staviti u jednu novu poziciju vjerovanja ili pak sujevjerja. Tu prazninu u sjećanju, koja bi trebala govoriti o stećku, vremenom će popuniti svenarodni običaji, priče, predaje, vjerovanja i slutnje o tome šta jeste ili šta bi mogao biti stećak. Pa, krenimo.

STEĆAK U NARODNIM VJEROVANJIMA

I danas je živa predaja da su u davno doba u ovim krajevima obitavali Grci, koji su pokapani u takozvanim grčkim grobljima, što je jedan od narodnih naziva za nekropole stećaka u BiH. Po istoj priči Grci su iščezli sa ovih prostora, jer ih je nekoć zadesila oštra zima sa velikim snijegom, koja je trajala ravno sedam godina, te njihov car donosi naredbu da se svi odsele, ali priča ne kazuje gdje. Jedino je ostala princeza koja se nije povinovala carskoj odredbi. Ona je ostala da živi u nekoj špilji, a iz špilje je izlazila svakog proljeća pojavivši se kratko, a zatim bi se opet vraćala u nju, odnosno utonula bi u san. Druga verzija ove predaje kaže da je princeza ostala u špilji da čuva blago, a izlazi iz nje samo ljeti na plandovanje na planinu Osječnicu. Također, jedna od varijanti ove predaje veli da su Grke otjerali Bosanci i zagospodarili zemljom.

Sljedeća narodna predaja nekropole stećaka vezuje za svatove, pa ih zovu svatovska groblja. Kaže se da su se na mjestima gdje se nalaze nekropole u staro doba susrele dvije povorke svatova. Između njih je došlo do svađe koja je završila tučom i u kojoj su svi izginuli. U usmenoj narodnoj tradiciji Bosne i Hercegovine postoji veliki broj pjesama – sevdalinki, odnosno balada – koje govore o svatovima koji su nesretno završili, ili od nevremena, mećave i studeni, ili pak od sukoba ili megdana dvojice prosaca. Jednu takvu je zabilježio Kosta Hörmann, a riječ je o baladi „Svatovsko groblje na Morinama“. U baladi su glavni akteri Umihana Čengić iz Zagorja, okolina Kalinovika i dva prosca: beg Ljubović iz Nevesinja i Mostarlija Mujo. Današnja nekropola na lokalitetu zvanom Svatovsko groblje u selu Morine kod Nevesinja vezuje se za spomenutu baladu u kojoj se govori da je svatove zadesila mečava, studen i sjeverac, te su svatovi Mostarlije Muje pomrli. Ova predaja o svatovskim grobljima prisutna je u selima sjeverne i centralne Bosne, zatim u Hercegovini, okolini Kupresa…

Iz sljedećeg kazivanja usmene tradicije naroda BiH, saznajemo da su u staro doba tu živjeli divovi. Ti divovi su se igrali „kamena s ramena“, a od tih divovskih igara ostali su današnji stećci. U nekim krajevima Bosne prisutno je vjerovanje da su kosti pokopanih ljudi pod stećcima izrazito velike, pa po tom vjerovanju prisutno je kazivanje da su prijašnji narodi bili jači i veći, odnosno da je riječ o pravim gorostasima i divovima. Ovdje ćemo na kratko zastati i pokušati u riječi div iščitati samu suštinu stećka u percepciji mnogih Bosanaca i Hercegovaca.

Riječ div je općeslavenska riječ u značenju čudesan, neobičan, čudan; diviti se – čuditi se. Mnogi su derivati iz staroslavenskog korijena div (дивъ). Kod Slavena postoji i mitsko-epski lik Div. Istraživači ga najčešće povezuju sa demonskim bićem. Postoje tumačenja koja slavenskog diva, ali i samodiva, povezuju sa iranskim porijeklom (persijski dev i avestinski daeva – zli duh, demon). Kod Južnih Slavena div je čovjekoliko biće ogromnog rasta i snage, koji posjeduje magijske vještine. Takvo biće izaziva čuđenje, pa i divljenje. Stoga i ne čudi mnogo zašto su stećci, ti golemi monolitni kameni grobovi, koji su bez sumnje izazivali i još uvijek izazivaju divljenje, dovođeni u vezu sa divovima – velikim bićima, koji jedini jesu u stanju takve kamene gromade ostaviti iza sebe.

ZAŠTITA OD NEVREMENA

Imajući u vidu opću percepciju groba i groblja kod Južnih Slavena, kao svetog mjesta na kojem važe sasvim drugi zakoni i pravila, grob i groblja su dobila različita tumačenja. Groblja u shvatanjima egzistiraju kao vrlo opasna mjesta, ali istodobno i kao mjesta koja posjeduju čudotvorne, apotropejske moći. U tom smislu na grobu su se obavljale različite magijske radnje i rituali. Te aktivnosti u BiH najčešće su obavljane u cilju izlječenja nerodnosti ili zaštite sela od nepogoda. Folkloristika tako bilježi neka vjerovanja i običaje naspram stećka kao groba. U pojedinim selima BiH zabilježen je običaj krečenja stećaka. Krečenje je obavljano s uvjerenjem da će selo i usjevi biti zaštićeni od tuče, suše ili nekih drugih prirodnih nepogoda. Ovaj običaj najčešće su obavljale djevojke i to više puta u godini, a svaki put bile bi darivane odjećom i obućom. Stećak je u kontekstu klimatskih prilika, ili bolje kazati neprilika, u narodnom vjerovanju prisutan na različite načine. U nekim selima BiH vjeruju da će kiša pasti ukoliko se izvuče jedna kost ispod stećka i stavi na ledinu – otvorenu livadu. A neke predaje nam kazuju da ako se stećak pomiče nastupit će jaka oluja. Za nekropole, kao grobljanske cjeline, vezujemo tradiciju okupljanja naroda radi zajedničke molitve, također u cilju zaštite od nevremena. Ovaj običaj registrovan je kod muslimana i kršćana. Iz ovih razloga neke nekropole se nazivaju molitvištva, ali i igrišta, ili pak trzan, odnosno livada ili poljana u selu koja odgovara trgu u varoši. Na tim mjestima se održavaju narodna veselja, teferiči, ali i dove ili molitve, istina danas ne tako često kao ranijih godina. Spomenuti pojam trzan je čest toponim u BiH, a on priziva u sjećanje staroslavenski kult posvećen Suncu za kojeg vezujemo otvorene prostore u blizini naselja za obredne radnje. U pojedinim krajevima BiH, na primjer u okolini Kupresa, ljudi su u stećcima prepoznali izvjesnu apotropejsku vrijednost kako za stoku tako i za ljude. U tom smislu seljaci bi stoku tri puta provodili oko stećka, a takav ritual, po vjerovanju, zaštitio bi stoku od bolesti. Također, poznajemo običaj narodne medicine koji je u kamenom prahu od stećka prepoznao ljekovitost. Naime, sastrugani kameni prah bi se razmućivao u vodi i koristio kao lijek za nerodnost, a istom vodom liječile su se i očne bolesti. Kad smo kod nerotkinja, spomenimo i običaj bosanskih katolkinja iz Gornjih Korićana podno Vlašića, koje posjećuju grčko groblje ili nekropolu stećaka u Donjim Korićanima i na tom mjestu se mole Bogu s uvjerenjem da im molitva uz stećke može pomoći u liječenju nerodnosti.

SVATOVSKO GROBLJE

Zanimljivo je također uočiti podudarnosti u slavenskoj mitologiji, toponomastici i narodnoj usmenoj književnosti, s jedne strane, i s druge u nazivu staroslavenske boginje Morane te nevesinjskog sela Morine, zatim nekropole Svatovsko groblje na Morinama i istoimene balade.

U staroslavenskom panteonu poznajemo boginju Moranu ili Morenu, Moru.., kao boginju zime i smrti. Stari Slaveni vjerovali su da sve zimske nepogode kao što su studen, mećava i snijeg dolaze od boginje Morane. U korijenu njenog imena jeste mor ili mar, kojeg prepoznajemo u riječi mora (staroslavenski mopъ: smrt, pomor), a sve riječi tog korijena bliske su u svom značenju. Zajedničko im je da označavaju nasilnu i tegobnu smrt. Možemo li u nevesinjskom selu, odnosno u toponimu Morine prepoznati staroslavenska vjerovanja u boginju Moranu, ili pak u mitološki lik Moru, koja guši i muči čovjeka? Kao što znamo da mnogi toponimi u Bosni i Hercegovini svojim nazivom prizivaju staroslavenska božanstva i mitološke likove – Velež po bogu Velesu, Prenj po bogu Perunu – možemo se zapitati da li su Morine nazvane po Morani ili Mori?

Ako jesu, zanimljiva je sljedeća podudarnost.

Svatovi o kojima govori balada „Svatovsko groblje na Morinama“ završavaju tragično i to baš na mjestu znakovitog naziva i na način koji bi samo boginja Morana tu nesreću udesila. Svatovi su stradali u mećavi, velikom snijegu, vjetru sjevercu i velikoj studeni. Svatovi su umoreni teškom morijom!

Dakle, staroslavenska boginja Morana, ili mitološki lik More, naziv sela zajedno sa nazivom svatovskog groblja (nekropole stećaka) i konačno balada, koja je opjevala nesretno skončale svatove, sve je to u čudnovatom spletu kojeg je teško rasplesti i kazati gdje završava mit, a gdje započinje historija.

No, nije li to i sudbina kamenih spavača?

„U stećcima je tajna Bosne“, opjevao je Mak Dizdar te tajanstvene „kamene spavače“ i upravo u tim pjesničkim riječima – nazivu za stećke – kao da je sažeta cjelokupna mistika njihovog postojanja.

Magazin Pozitiv izražava posebnu zahvalnost kolegi Goranu Majetiću iz Karlovca koji nam je velikodušno ustupio dijelove svoga teksta „Stećci – jedinstvena i zadivljujuća baština“ objavljenog na stranicama internetskog magazina Kameleon

Stećci se, prema poznatim pisanim izvorima, prvi puta spominju 1530. godine u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića, tumača u poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I. Habsburškog. Prvo značajno književno djelo u kojem je istaknuta kultura stećaka je putopis „Put po Dalmaciji“ talijanskog prirodoslovca, mineraloga i svećenika Alberta Fortisa iz 1774. godine

Kada je prije tri godine postavljena izložba „Stećci“ u Zagrebu, iz Dalmacije je 23-tonskim šleperom u Zagreb prevezeno sedam izvornih stećaka od kojih je svaki težio oko tri tone. Stećci po svojoj veličini spadaju u red megalitskih kamenih blokova. Većina ih teži po nekoliko tona, ali oni najveći dosežu i po 30-ak tona, primjerice stećak Pavla Radenovića na Pavlovcu kod Sarajeva koji teži 31,920 kilograma

Vrijeme opstanka srednjovjekovne Bosanske države i razdoblje podizanja stećaka se posve ne podudaraju, a ne postoji ni podudarnost područja pod upravom srednjovjekovne Bosne s područjem na kojem se stećci nalaze; ima ih u dijelovima Dalmacije i Crne Gore koji nikada nisu bili u sastavu države Bosne, te su puno gušće rasprostranjeni u Hercegovini, nego u središnjoj Bosni

Nekropole za Listu svjetske baštine UNESCO-a

Kada su prije dvije godine ministri kulture Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore potpisali pismo namjere za uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje na pripremi i prezentaciji zajedničkog projekta nominacije stećaka za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, bio je to prvi potpisani dokument ovih država bez posredovanja međunarodne zajednice.

Dvije godine kasnije, nakon formiranja stručnih timova, priprema, rada i usaglašavanja oko ukupnog broja i spiska nekropola iz sve četiri države, u februaru 2011. godine na sastanku u Beogradu dogovoren je i na brojku od 30 sveden spisak nekropola iz sve četiri države regije. Spisak nekropola usvojen na sastanku u Beogradu već je uvršten na preliminarnu ili tentativnu listu UNESCO-a, a nakon izrade zajedničkog nominacionog dosjea i menadžmenta planova, u ljeto 2013. godine na sjednici Komiteta za svjetsku baštinu UNESCO-a trebala bi biti donesena konačna odluka oko uvrštenja kandidiranih nekropola na Listu svjetske baštine. Iz Bosne i Hercegovine predložene su 22 nekropole; po 3 su iz Srbije i Crne Gore te dvije iz Hrvatske.

„Zajednički nominacioni dosje i menadžment planova završit ćemo do kraja 2012. godine, da bi s početkom 2013. godine taj fajl mogli predati UNESCO-u“, govori Dubravko Lovrenović, član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Osim što su po prvi put Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora potpisale zajednički dokument o saradnji u nekoj oblasti bez posredovanja ili pritiska međunarodnih institucija, značaj nominacije stećaka za Listu svjetske baštine UNESCO-a, napominje Lovrenović, „može poslužiti i kao putokaz kako se zajednički može postići mnogo u očuvanju i zaštiti kulturnog nasljeđa, te kao osnova i mogućnost saradnje u svim drugim oblastima“

INDEXI & MODRA RIJEKA
Brojna su umjetnička ostvarenja inspirisana stećcima u poeziji, ali i u slikarstvu, skulpturi, muzici, fotografiji… Bez premca, najznačajnije umjetničko ili književno ostvarenje nadahnuto srednjovjekovljem i to posredstvom stećaka jeste „Kameni spavač“, zbirka pjesama hercegovačkog književnika Maka Dizdara iz 1966. godine. „Kameni spavač“ zajedno sa poemom „Modra rijeka“ čine Makov ključni opus, a njegovim poetskim djelom, kao ehom srednjovjekovlja – stećaka, bit će inspirisani i drugi umjetnici. Tako su pioniri jugoslavenskog rocka i jedna od najdugovječnijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pop-rock grupa, sarajevski „Indexi“, 1978. godine izdali svoj prvi studijski album nazvan „Modra rijeka“. U njihovom diskografskom portofoliju imali su do tada čak 22 singla i tri kompilacijske zbirke na albumima, pa kada se činilo da su njihove ambicije nepovratno istrošene te da ništa ozbiljno više nemaju za reći, napravili su još jedno progresivno i snažno autorsko djelo nadahnuto poznatom poemom. Uklopiti metriku pjesničkih stihova iz drukčijeg vremena, ambijenta i izričaja – kakav je Makov – u moderne rock aranžmane nije bio jednostavan zadatak, ali kako se pokazalo – „Indexi“ su ovom poetsko-muzičkom avanturom sami sebi stavili krunu na glavu. Veliki zagrebački i hrvatski glumac Fabijan Šovagović čitao je stihove Maka Dizdara „Modra rijeka“ i „Zapis o zemlji“, čime je dobiven konceptualni ugođaj albuma, dok je slavni sarajevski slikar Mersad Berber oslikao motiv upotrebljen na naslovnici albuma.

„Zbunila me Modra rijeka… Ona nije samo ploča. To je kompletno delo pred kojim od ushićenja i sam budan sanjam.” pisao je beogradski rock kritičar Petar Peco Popović nakon izlaska prvog studijskog albuma sarajevske grupe.

100 HILJADA STEĆAKA

Prvi cjeloviti popis stećaka objavio je Šefik Bešlagić 1971. godine u djelu „Stećci –kataloško-topografski pregled“. Po Bešlagiću, na području bivše Jugoslavije pronađeno je ukupno 66,573 stećka na 2,988 lokaliteta. Ako se pretpostavi kako ih je oko 20 posto uništeno vremenom, izneseni Bešlagićev podatak činio bi oko 80 posto od njihovog ukupnog broja. Najviše ih je pronađeno u Bosni i Hercegovini, čak 58,457 ili 88 posto od ukupnog broja, i to na 2,612 lokaliteta od čega ih je većina u Hercegovini.

Do spomenute godine u Hrvatskoj je zabilježeno 3,253 stećaka na 188 lokaliteta, pri čemu je najveće groblje sa stećcima u Hrvatskoj kod crkve Sveti Spas na izvoru Cetine s oko 1,160 grobova i 850 stećaka. U Srbiji je zabilježeno 2,060 stećaka na 110 lokaliteta, te u Crnoj Gori 2,803 stećka na 87 lokaliteta.

Kako se mnogi od stećaka nalaze u višim predjelima planina na nadmorskoj visini i do dvije hiljade metara te često na teško dostupnim mjestima, većina istraživača stećaka pretpostavlja da ih i pored uništavanja od strane čovjeka i prirodnih sila ima preko 100 hiljada. Do današnjih dana pronađeno je još nekoliko stotina novih mjesta sa stećcima, tako da prema novijim izvorima ukupno ima 69,363 stećaka na 3,162 lokaliteta, od čega 59,593 u Bosni i Hercegovini, 4,450 u Hrvatskoj, 2,270 u Srbiji i 3,050 u Crnoj Gori uz napomenu kako se podaci u manjoj mjeri razlikuju ovisno o izvoru.

Najveći broj nekropola nalazi se u Hercegovini i u istočnoj Bosni, a porodične nekropole feudalnog staleža najreprezentativnije su nekropole. Među njima se posebno se izdvajaju Sankovića iz 14-15. stoljeća u Biskupu kod Konjica, Miloradovića-Stjepanović (Hrabrena) u Radimlji kod Stoca iz 15. stoljeća, Pavlovića u Pavlovcu kod Sarajeva iz 14-15. stoljeća, nepoznate velikaške porodice u Donjoj Zgošći kod Kaknja, i brojne druge. Područje nevesinjske općine ima registrovano 4,109 stećaka i na prvom je mjestu po brojnosti.

Mali stadion velikih priča

„Nije to bolest rijetka, nisu posljedice rata, al ja sam prvo reko Željo, pa sam poslije reko tata“

Davor Sučić Sula

„A onda Željin stadion gledam, vidim ponos tvoj, život ću dati, al tebe nedam, jer ti si život moj“.

Ovo je dio pjesme „Grbavica“ koju je u ratu zapjevao Mladen Vojičić Tifa, koja je postala i ostala svojevrsna himna naselju koje je od 1992. do 1996. godine dijelilo Sarajevo na dva dijela.

Grbavica. Riječ koja čak i Sarajlije, pa čak i one koji žive u tom dijelu grada, često više asocira na stadion FK „Željezničar“ nego na naselje, definitivno i jeste najpoznatija postala po stadionu. Naselje koje je nastalo na oduzetoj imovini ljudi od tadašnje komunističke vlasti i nije bilo toliko popularno u godinama nakon nastanka, posebno jer su ga naselili većinom ljudi iz JNA, ali stadion koji je izgrađen 1953. godine odmah je postao simbol svih klasa u društvu bez klasa. Na njemu je igrao „Željezničar“, fudbalski klub koji je nastao 1921. godine te preživio 1946. i 1947. godinu kada su tadašnje vlasti odlučile formirati „Torpedo“, a kasnije i „Sarajevo“; Klub koji je trebao biti simbol snage Socijalističke republike Bosne i Hercegovine. Trebao jeste, ali mogao nije, jer se navijači „Željezničara“ nisu željeli odreći svoga Kluba ni kada je igrao u nižem rangu. On je bio sve, samo ne običan klub.

KORAK DO VELIKOG „REALA“

Najveća živuća legenda Želje, Ivica Osim, odrastao je na Malti, naselju koje se nalazi malo iza Grbavice kada se ide prema izlazu iz grada, Ilidži. Kao i sva tadašnja djeca imao je samo jedan san, da bude prvotimac „Željezničara“. Dane u djetinjstvu provodio je većinom na ulici, igrajući se lopte, a malo u kući, gdje je bilo dovoljno novca tek za poneki skromni obrok. Kada je počeo trenirati u Želji, na Grbavici je provodio više vremena nego u kući.

„Možda zvuči malo ludo, ali za fudbal je bilo bolje kada su djeca bila siromašnija. U moje vrijeme djeca su se samo igrala, većinom lopte, uz odobravanje roditelja koji nisu morali toliko da se brinu kako da troše novac koji nemaju. Danas nema puno djece napolju, igraju igrice na kompjuterima, ne izlaze i ne igraju se s vršnjacima. Čak i oni koji treniraju fudbal ograničili su igranje na trening, a u slobodnom vremenu i ne pomišljaju na loptu. Nama je lopta bila sve; i igra, i hrana, i život“, prisjeća se Osim i napominje kako su sva djeca tada sanjala da igraju za Želju, a da im novci nisu bili ni u primisli.

„Danas je na žalost obratno. A nisam bio siromašan, bio sam puno bogatiji od onih što misle da su bogati. Imao sam puno drugova, pa ako čovjek ima malo mašte, ako ima društvo – to je dovoljno. Nisu potrebne velike stvari. Nisam ni razmišljao o bogatstvu i siromaštvu“, dodaje.

Kantičari. Tako su bogatija gospoda iz Sarajeva prozvali navijače „Željezničara“ aludirajući na njihovo siromaštvo.

„Moj otac je radio u željezničkoj radionici „Vaso Miskin Crni“. Gledao sam ujutro kolone radnike kako odlaze na posao s nekakvim kanticama, i popodne kada su se vraćali kući. Prizor je bio kao iz italijanskih neorealističkih filmova. Kada takve prizore gledate na platnu, izgledaju lijepo i dojmljivo. U životu baš i nije bilo tako“, govori Osim.

Nakon što je hiljade sati proveo na Grbavici zajedno sa svojim jaranom, kasnije suigračem, Mišom Smajlovićem, Osim je postao igračka, a kasnije trenerska legenda „Željezničara“. Slika sa stadiona Grbavica na kojoj se Ivica Osim drži za glavu nakon što je „Željezničar“ kod vodstva 2-0 primio gol od mađarskog „Videotona“ i ispao iz polufinala Kupa UEFA, nakon što su Mađari pobijedili u prvoj utakmici 3-1, ostala je najupečatljivija od svih koje je Grbavica ikada imala.

Dan kada je cijela Jugoslavija plakala, kada je Grbavica u muku šutjela, postala je i životna priča Osima, i životna priča Želje i Grbavice. Korak do velikog madridskog „Reala“, korak do evropskih visina. Svega tri minute od finala Kupa UEFA dijelilo je Škrbu, Berjana, Baljića, Šabanadžovića, Čapljića, Komšiča, Bahtića, Škoru, Ćurića, Čilića, Baždarevića i Samardžiju. A jedan od najstandardnijih i najboljih u toj velikoj Željinoj generaciji bio je Mirsad Baljić, generaciji koja je zasjenila čak i onu koja je 1972. godine osvojila prvenstvo Jugoslavije, po prvi i jedini put u historiji. Žvaka, kako su ga prozvali jer je naizgled nehajno u ustima premještao žvakaću gumu dok je ordinirao po lijevom beku tako da bi i danas vjerovatno bio svjetska zvijezda, dobro se sjeća koliko je stadion Grbavica bio bitan za njegovu generaciju.

„Na Grbavici smo pobijedili sve utakmice u Evropi te famozne sezone 1984./85. Zapravo, samo tu nesreću protiv Videotona smatramo porazom, iako smo i tada pobijedili, a trebali smo im zabiti još pet golova, toliko smo bili bolji. Gol nam je zabio Čuhai, koji nikada nikome gol nije zabio, no tako je valjda moralo biti. Mi smo na Grbavici bili kao Indijanci. Bukvalno smo jurišali na protivnike, a stadion okružen navijačima na metar od terena, kao u Engleskoj, te adrenalin koji raste, i raste. Ma, nisi tu mogao, nisi smio izgubiti ni od koga. Da nam je došao Real, i njega bi dobili“, govori Baljić, koji danas živi u Švicarskoj, a sin Omar je poput oca prvotimac „Željezničara“.

DOLINA ĆUPOVA

Prije nego je stadion postao neosvojiva utvrda za većinu klubova koji su gostovali na Grbavici u okviru prvenstva Jugoslavije ili na utakmicama evropskih kupova, za Željin stadion znalo se govoriti kako je – „Dolina ćupova“. Mislili smo da će biti lako pronaći precizan podatak o tome kako je nastao taj naziv, ali pokazalo se kako nastanak spomenute sintagme ima mnoštvo interpretacija. Ni Osim nije imao pravi, ili točan odgovor.

„Vjerovatno je to nešto vezano za Bugare koji su prije nego što je napravljena Grbavica, imali svoje njive na mjestu gdje je sada stadion. Obrađivali su ih, pa valjda to. Ili je to iz nekog romana“, nije bio siguran Osim. Odgovor nije imao ni njegov sin Amar, sadašnji trener „Željezničara“, te ujedno najtrofejniji trener u historiji Kluba s tri osvojene titule šampiona i tri Kupa BiH.

„Čini mi se da je to nešto novije, jer se ne sjećam iz djetinjstva da se spominjala Dolina ćupova koliko se sad spominje. A možda je to vezano za ove titule što smo mi osvajali poslije rata; ako ćup simbolizira trofej, onda je Grbavica dolina ćupova“,  našalio se mlađi Osim koji je od oca naslijedio karizmu i trenersko znanje.

Ipak, čini se kako je dileme riješio, a ko bi drugi nego Zdenko Jelić, čovjek uz kojeg su vezani svi uspjesi „Željezničara“ od 1971. godine pa sve do početka rata. Operativac koji je bio generalni sekretar, onaj iza scene koji je držao sve pod kontrolom, više je od 30 godina vezan za Grbavicu.

„Ima tom nazivu dugo, sjećam se dobro. Vezano je za Indokinu, odnosno za borbe oko tadašnjeg Laosa gdje su se dvije frakcije borile na području današnjeg Vijetnama. Bile su to višegodišnje i krvave borbe. Borili su se po klancima, a jedan od njih, najstrašniji u tom ratu u Indokini zvao se Dolina ćupova. Čini mi se da je to prvi put spomenuo Pero Žagar iz ljubljanske Olimpije koji je rekao: vi koji idete na Grbavicu, ostavite svaku nadu, aludirajući da nemaju šanse da na našoj Grbavici osvoje išta osim rukovanja nakon poraza“, govori Jelić.

Bivši Željin generalni prisjetio se kako je prepuna Grbavica bila toliko akustična da se čovjek ježio kada krene navijanje sa svih strana.

„Prema nekim mjerenjima u bivšoj Jugoslaviji na Grbavici se stvarala najveća buka, a iza nas je bio stadion Napretka u Kruševcu“, dodaje Jelić koji kaže da je Željo čekao 50 godina na njegovu pojavu kako bi počeo harati po Jugoslaviji.

I zaista, prva i jedina titula prvaka Jugoslavije, finale Kupa i poraz od mostarskog „Veleža“ u Beogradu, polufinale Kupa UEFA, dogodili su se u Jelićevo vrijeme. Prvi od njih proslavljen je na – suparničkom Koševu.

„Kada sam došao u Klub igrali smo na Koševu, jer se Grbavica radila i tek je 1976. ponovo otvorena. Jedinu titulu prvaka Jugoslavije slavili smo na Koševu“, kaže Jelić.

RATNA GRBAVICA

Topla i sjetna ljudska priča o Grbavici 1992. godine prestala je biti topla a postala užarena, da bi potom prestala biti ljudska, a postala monstruozna. Ipak, svoju posebnost Grbavica je pokazala baš tada. Upravo je stadion bio linija razgraničenja između dva dijela Sarajeva, između agresora i branitelja, između dobra i zla. U prvim danima agresije na ogradi pomoćnog stadiona visjeli su leševi boraca koji su pokušali odbraniti svoje naselje, poslije na stadionu nije bilo ničega, osim flore i faune koja je mirno osvajala stadion.

Pjesma sa početka teksta napisana je za sve ljude koji su izbjegli sa Grbavice, i iako u svakojoj svojoj riječi oslikava „bol što naša srca mori“, potpuno šokantno bilo je saznanje od „suprotne strane“ – Sarajlija koji su ostali na Grbavici i Vracama. U njihovim ispovijestima saznalo se da je upravo Tifina „Grbavica“ bila pjesma koja je izazivala najveće emocije, zbog kojih su se lupale čaše i puštale suze. Za Grbavicom su plakali i oni.

Kada se 1996. godine ponovo kročilo na Grbavicu, ona je izgledala kao džungla. Sa sredine južne tribine izbijalo je ogromno drvo sa ogromnim bodljama koje kao da je krenulo prema terenu. Da ga nisu posjekli, za koju godinu prekrila bi cijeli stadion i zaštitila ga svojim bodljama.

Među prvima koji su ušli na stadion bio je Džemal Čopra, upravnik stadiona, potom Zdenko Jelić koji je malo poslije preuzeo funkciju direktora Sportskog društva „Željezničar“, a ostat će upamćeno kako su glavne poslove oko čišćenja obavila djeca, Željini pioniri koji su zajedno sa svojim trenerima Jusufom Šehovićem i Sejfudinom Ticom čistili teren i tribine.

Šehović se prisjeća kako je kod klupe za rezervne igrače izvukao kompletan redenik sa mecima i kako je izgledalo čišćenje zapuštenog i devastiranog stadiona.

„Nakon što su pregledali da li ima mina, ušli smo da čistimo stadion, negdje čak i prije njih, rizikujući živote. Bilo je sve rastureno, rukama smo čistili, a od kuće donosili kašiku i nož kako bi vadili korov iz trave. Bilo je drveća velikog po 4,5 metra, mjesec dana smo čistili. Iznad južne tribine bili su tranšeji, zemunice, tu su valjda čuvali straže. Nakon toga, sjećam se kako su nam iz Italije, iz AC Romano gdje smo gostovali na turniru, poklonili mreže. Iz Bolonje smo donijeli te prve mreže, a s njima i 50 vreća trave. U autobusu s nama, jedva su djeca sjedila jer su im između nogu bile vreće trave. Prvo sjeme nakon rata zasijano je sa travom koju smo donijeli iz Italije“, govori trener kroz čiju su školu prošla mnoga djeca, a među njima i današnji as „Mančester Sitija“, Edin Džeko.

Sudbina je htjela da, kao i jugoslovensku, prvu titulu šampiona Bosne i Hercegovine „Željezničar“ osvoji na Koševu gdje su u finalu doigravanja 1998. godine pobijedili „Sarajevo“ golom Hadisa Zubanovića u 90. minuti. Ekipa koju je vodio Enver Hadžiabdić, član šampionske generacije iz 1972. godine, zauzela je posebno mjesto u historiji Kluba.

Napokon, na Grbavici je trofej podignut 2001. godine s trenerom Amarom Osimom, koji je poslije toga uzeo titulu i 2002. godine, a onda i u novom povratku na Grbavicu – 2010. godine. Sa ukupno šest trofeja uključujući i tri osvojena Kupa rekorder je „Željezničara“.

Stadion Grbavica i dalje je bastion „Željezničara“, no u Amarovo vrijeme stvari su u mnogome promijenjene u odnosu na nekad.

„U bivšoj državi Željo je ipak bio iza velike četvorke – Partizana, Dinama, Crvene zvezde i Hajduka – i na tim utakmicama nismo bili favoriti na svom stadionu. Uloga Željezničara bila je drugačija za razliku od ove u bh. ligi, kada se očekuje da svakog protivnika isprašimo sa par golova razlike i hvala Bogu da je tako. Kao da je sada teže igrati na našoj Grbavici, jer protivnici dolaze rasterećeni, nemaju šta izgubiti, i ako odu s punom mrežom niko im neće zamjeriti jer ipak su izgubili od Želje što nije nikakva katastrofa. Zato nam se znalo dogoditi da nam uzmu bodove slabije ekipe, baš zbog tog psihološkog momenta u kojem oni ne mogu ništa izgubiti, a mogu jako puno dobiti, a mi potpuno suprotno. Velika je šteta što utakmice u kojima mi nismo favoriti, a to su ove evropske, ne možemo igrati na Grbavici već moramo na Koševo. Mislim da bi upravo u njima osjetili najveću snagu našeg stadiona i naših navijača“, tvrdi Amar koji je odrastao i počeo igrati fudbal na Grbavici, kao i njegov mlađi brat Selimir.

Priča o izgradnji novog stadiona Grbavica pojavila se odmah poslije rata, a prošle godine magistar ekonomskih nauka Dejan Ćuk pokrenuo je u Sloveniji incijativu da se napravi kompleks koji će zadovoljiti i „Željezničar“ i investitore. Za sada, sve je ostalo na ambicioznom projektu, jer izgradnja još nije počela.

„Što se tiče Željezničara, jasno smo dali do znanja svim potencijalnim investitorima da smo spremni pristati na izgradnju Grbavice, naravno pod određenim uslovima od kojih je osnovni da Klub i grad dobiju jedno evropsko zdanje. Za sada je zapelo oko finansija, kao i obično, ali postoji dobra volja u koju su se uključili i predstavnici grada i države pa se iskreno nadamo da će uskoro biti finaliziran dogovor oko obnove stadiona“, kaže Sabahudin Žujo, sadašnji predsjednik „Željezničara“ najavljujući nakon turbulentne i zlatne historije Kluba i stadiona njegovu bolju budućnost.

Historija stadiona Grbavica

Stadion Grbavica počeo se graditi 1949. godine, i radovi su trajali sve do 1953. godine kada je 13. septembra otvoren utakmicom sa „Šibenikom“ koju je Željo pobijedio 4-1.

Kao i sve u to vrijeme, stadion je izgrađen na radnim akcijama, a da u njima nisu baš svi uživali govori zanimljiva priča od čovjeka koji se preziva Željo, a navija za „Sarajevo“. Prije nekoliko godina gospodin Muhamed Željo bio je pred televizijskim kamerama, dobio je neku nagradu, a kada je veseli spiker čuo kako se preziva rekao je: Pa, vi sigurno navijate za Želju. Muhamed mu je odgovorio: Ni slučajno.

Razlog što ne navija za Želju upravo je stadion Grbavica. Neki su radili milom, a neki silom, takvo je vrijeme bilo.

„Išao sam u Željeznički školski centar i kada se radila Grbavica primorali su nas da idemo podizati ogradu oko stadiona. Išli smo svaki dan i radili na ogromnoj vrućini. Sjećam se koliko smo patili, a niko se nije sjetio da nas ponudi barem vodom, ako već ne sokom ili sendvičem. Od tada sam rekao sebi, e ja ću navijati za Sarajevo, a ne za Želju, bez obzira na prezime koje nosim“, govori Muhamed koji se izgradnje stadiona i ne sjeća baš s prevelikim oduševljenjem.

Na stadion su 1953. godine donijete vremešne centralne drvene tribine sa starog igrališta „Slavije“ sa Marijin dvora, a na njima su tada sjedili većinom uglednici poput nekakvih komesara i partijskih velikana. Stadion se renovirao od 1968. do 1976. godine, a u to vrijeme Željo je svoje utakmice igrao na Koševu. U ratu je stara drvena tribina izgorjela, a stadion je ponovo zvanično otvoren 2. maja 1996. godine utakmicom „Željezničara“ i „Sarajeva“. Nakon rata obnovljena je zapadna tribina, a prije nekoliko godina postavljene su sjedalice na cijeli stadion te zasijali reflektori. Ipak, stadion još uvijek ne ispunjava kriterije UEFA-e i na njemu se ne mogu igrati međunarodne utakmice pa će biti potrebno kompletno renoviranje.

NADREALISTI & ŽELJO

Simpatije bivše Jugoslavije prvo su pokupile generacije fudbalera „Željezničara“, šampioni iz 1972. godine i polufinalisti Kupa UEFA iz 1985., ali konačni pečat da Željo postane najsimpatičniji klub od Vardara do Triglava učinio je pokret „New Primitives“, ili legendarni sarajevski Nadrealisti.

Slučaj je htio da Boro Kontić, čovjek koji je bio urednik na Omladinskom programu Radio Sarajeva, prepozna talenat progresivnih omladinaca čiji se humor bazirao na legendarnom „Monthy Pythonu“. Slučaj je opet htio da je Boro „bolesni“ Željovac, i da su u toj ekipi omladinaca većinom bili njegovi istomišljenici plave krvi.

Davor Sučić Sula i Nele Karajlić, tandem iz „Zabranjenog Pušenja“, Branko Đurić iz „Bombaj Štampe“, Boris Šiber, Želju i Grbavicu spominjali su često i s ushićenjem. U starijim pjesmama „Pušenja“ nalazili su se stihovi poput „zbog tebe sam prest’o ići gledat Želju“, a Sula je nedavno napisao i pjesmu posvećenu omiljenom klubu – „Čuva Bog Želju svog“.

Refren pjesme „Nije to bolest rijetka, nisu posljedice rata, al ja sam prvo reko Željo, pa sam poslije reko tata. Nije to ni zbog nafake. Nije to ni naka droga. Ali sve dok igra Željo. Ja znam da ima Boga. Nije to, nije to, čuva Bog, Želju svog.“ valjda najbolje oslikava Suline osjećaje prema ovome klubu.

Đuro je to uradio još davno, prije rata, ali on je umjesto tate kao poređenje sa ljubavlju za Željom stavio mamu. U pjesmi „Željo, to je moj tim“ Đuro kaže: „Rođen sam 1962 godine, prvo sam rekao Željo pa tek onda mama, i kao svi klinci imao sam prvu ljubav. Moja prva ljubav bio je Željo“.

Iako su raja iz „Nadrealista“ bili česti gosti na Grbavici kada je igrao Željo, najzanimljiviju priču oko Grbavice ima onaj kojem nogomet i nije bio baš najvažnija sporedna stvar na svijetu. Boris Šiber Šibi.

„Ja sam na Grbavici proveo dvije možda i najbolje godine u životu, a bila je to sredina 80-ih godina. Prijavio sam se da radim kao redar na tribinama, i primili su me. Pred utakmicu nas je dolazilo oko 150, a onda su izabirali 60 ljudi da cijepa karte i kontrolira ulaze. Valjda sam im bio simpatičan i uvijek su me izabrali. Dobio sam posao na drugoj liniji fronta da cijepam karte, a na prvoj su bili ovi jači što su hvatali raju koja pokušava preskočiti ogradu. Ispred mene su bila dva penzionera; jedan veći, zvao se Vuk, i drugi, manji, čini mi se da se zvao Junuz. Oni su se lomili sa ovima što preskaču, dok bi ja pustio ko god me pitao da uđe, pa i onog što prodaje košpe. Njih dvojica se tuku, a ja puštam. Kad su me pitali šta to radim, rekao sam: ma šta ima veze. Na kraju su oni mene zamolili da ja fino sjednem na tribine i gledam tekmu, da ništa ne radim, i tako sam ja dvije godine primao odlične pare samo da sjedim na tribinama, jedem košpe, krastavice i pitu. Ma to je definitivno bio najbolji posao koji sam imao u životu“, prisjeća se Šibi.

Da sve oko „Nadrealista“ bude dodatno zanimljivo pokazuje podatak da je srž ekipe ustvari odrastao na Koševu, naselju u kojem se nalazi gradski stadion na kojemu svoje utakmice igra najveći Željin rival, „Sarajevo“.

„Sula i Nele su s Koševa, Srki Velimirović je isto s Koševa, i on je bio s nama u ekipi Nadrealista, a Željin je fanatik. Ta ekipa s Koševa je bila posebno jaka“, govori Šibi. Kao legendarna rečenica iz tog perioda, koju je valjda prvi smislio Sula, jeste ona u kojoj se otkriva suština razlike između sarajevskih klubova.

„Navijati za Sarajevo je stvar geografije, dok je navijati za Želju stvar filozofije“.

Za Grbavicu se veže i Zdravko Čolić, možda i najveća jugoslovenska zvijezda svih vremena, koji je odrastao u ovom naselju i navijač je Želje, te već spomenuti Mladen Vojičić Tifa čija se „Grbavica“ smatra nezvaničnom himnom naselja, stadiona i FK „Željezničar“.

GRBAVICA

Hej Grbavice, rano ljuta

pritisla me teška tuga

na trenutak, i pomislim

da si sada neka druga

Hej Grbavice, bolna si mi

iz daleka gledam ulice tvoje

tamo su slike, djetinjstva moga

tamo je sve što je moje

Ko život cijeli Miljacka dijeli

mene od krila tvog’

i ne znam kad’ ću al’ znam da ću

doći do doma svog’

A onda Željin stadion gledam

vidim ponos tvoj

život ću dati, al’ tebe ne dam

jer ti si život moj

Ne budi tužna kad čuješ pjesmu

bol što naša srca mori

jer svaki od nas što pjesmu pjeva

do zadnjeg’ se za tebe bori

Ko život cijeli Miljacka dijeli

mene od krila tvog’

i ne znam kad’ ću al’ znam da ću

doći do doma svog’

Zbog toga bola kad sa Bristola

na tebe gledamo

zbog ove pjesme, nazad se ne smije

nikom te ne damo