Skip to content

Planina Prenj

Napisala i snimila: Andrea Čurea

Planina Prenj

Reportaža s bosanskih Himalaja

Mjesto s kojega se smije sunce

 Teško je pobrojati sve momente u kojima ostajete bez daha na Prenju. Što od nekih opasnosti koje vas mogu snaći tipa lavina i obrušavanja kamenja do onih prizora od kojih ostanete bez teksta i tako buljite širom otvorenih očiju i otvorenih usta

NAPISALA & SNIMILA ANDREA ČUREA

 

 

 

 

 

 

 

Kada idete put Mostara pa dođete do Konjica, a u relativnoj daljini vam se ukaže tako zvani EKG prenjskih vrhova. Nekada davno mi nije ni padalo napamet dok sam iz auta posmatrala udaljene nepoznate krajeve te planine da se iko gore uopšte uputi.., a kamoli da ću se ja ikada uputiti.

Prenj se prostire od Konjica do Mostara te kao takav predstavlja veliki masiv u Hercegovini sa mnogobrojnim vrhovima viših od2000 metara. Smješten je u centralnom dijelu dinarskih planina u sjevernom dijelu Hercegovine, a okružen je jezerima Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac te rijekama Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka. U podnožju Prenja nalaze se gradovi Konjic, Jablanica i Mostar iz kojih vode markirani putevi do planinarskih kuća i željenih vrhova. Prenj spada u visoke planine BiH a najviši vrh je Zelena  glava (2155 metaranadmorske visine) gdje se i u ljetnom periodu mogu uočiti snježni tragovi.

Prenj je vrlo oskudan vodom te po cijeloj planini ima veoma malo živih vrela. Na cijelom zapadnom dijelu planine, koji čini predio Glogovo – Prenj, nalazi se u samom podnožju planine vrelo Glogošnica ispod sela istog imena. Na planini u tom dijelu ima samo jedno malo vrelo »Korita« na Stajskom Gvozdu. Inače se pastiri opskrbljavaju vodom iz čatrnja. U pravome Prenju, u najvišim planinskim lancima, ima samo sniježnice odnosno vode koja se dobiva od snijega koji se vadi iz jama i sniježnih poljana.

 

Očarana divljom ljepotom

Prenj je sa punim pravom dobio i sinonim Bosanski Himalaji dok je lično za mene sinonim za ljubav na prvi pogled.  Prvi susret sa dotad neviđenom i nezamislivom prirodnom ljepotom desio se prije par godina. Bilo je ljeto, a povod za odlazak bila je akcija izgradnje kućice Jezerce koja se nalazi u samom srcu Prenja. Dolaskom u Konjic opet vidim one vrhove koje sam gledala i prije ali sada sa nekim drugim osjećajem, jer sada idem tamo. Pješački dio je počeo od Crnog polja odakle je pomenuta kućica udaljena oko 3h pješačenja. Već od samog početka ostajem očarana ovom divljom ljepotom. Osjećam se kao da sam na drugoj planeti a ne samo par sati udaljena od kuće. Beskrajne livade prošarane kamenjem pune endemičnih vrsta uokvirene vrhovima u daljini probude istinsko strahopoštovanje. Osjećate se tako maleni i omađijani ljepotom u svom tom prostranstvu. Krećemo se polako ka odredištu dok nas usput pomno prati masiv Sivadija. S obzirom da smo krenuli u petak poslije podne hvata nas mrak tako da samo pratimo dobro markiranu stazu i zamišljam šta propuštam oko sebe. Pred sami kraj puta u daljini vidim puno sitnih svjetlećih tačkica. Shvatam da se radi o životinjama samo je pitanje kojim. Kažu, što je manji razmak između dvije tačkice i životinja je manja…samo je to u ovom slučaju bilo teško izmjeriti. Bili su to konji, njih 40-ak. Mirni i prekrasni.., sa kockom šećera i dosta strpljenja bi im se moglo i prići.

Prenj generalno karakteriše prisustvo raznih životinja ali i prisustvo endemične podvrsta alpskog daždevnjaka (Salamandra atra Laurenti)  koji se također mogu naći i na Čvrsnici i Treskavici. Pregled podataka ukazuje da su jedinke prenjskog daždevnjaka u BiH veoma rijetke te da preživljavaju u vrlo malim izolovanim lokalnim populacijama. Moguće je da takve populacije naseljavaju cjelokupno planinsko područje planine Prenj, a znatno rjeđe te vjerovatno više lokaliteta ima na Čvrsnici. Alpski daždevnjak sa područja Alpa je prvi put opisan davne 1768. godine i tek je poslije 120 god pronađen u našoj zemlji. Prvih pet primjeraka ove vrste našao je Otoman Reiser 1895 godine na vrhu Otiš. S obzirom na značaj biološke raznolikosti  te da je generalno riječ o endemskoj podvrsti koja naseljava planinu Prenj ovo područje bi se trebalo proglasiti zaštićenim, a  sama planina Prenj nacionalnim parkom.

Koliko je Prenj nepredvidiv pokazao nam je idući ljetnji dan koji je osvanuo sa kišom i maglom, a šatori puni vodom. Vraćamo se drugim putem niz tako zvani Skok.

 

Najelegantniji prenjski vrh

Dok silazim shvatam zašto se tako i zove i pri tome se nadam da nikad neću morati da dođem ovim putem jer je to konstantan uspon od neka 4h. Naravno, bila sam u krivu. Idući novi pristup Prenju je bio iz Bijele kod Mostara. Ovaj put je to bio memorijalni zimski pohod na vrh Lupoglav (2102m) u  sjećanje na Ziju Jajatovića, Iliju Dilbera i Milorada Stjepanovića koji su 14.02.1970 godine ostavili svoje živote u cilju osvajanja pomenutog vrha. Za Lupoglav kažu da je jedan od najelegantnijih vrhova Prenja. Kao jedan od najljepših vrhova Prenja impresionara na prvi pogled: ″Kako u časovima sunčanog sjaja, kada se kupa u suncu tako i onda kada drijema u maglama ili stenje pod teškim teretom snijega, pa čak i onda kada jauče kao ranjena zvijer, pod snažnim udarcima opasnih prenjskih vjetrova.” Već par godina ranije bilo je nemoguće popeti vrh zbog vremena koje to jednostavno nije dozvoljavalo ali ovaj put nas je Prenj pripazio i dopustio da se popnemo. Dvodnevna avantura višesatnog hodanja kroz   put pun visokog šiblja, tabanje snijega da bi postavili šatore, topljenje snijega da bi popili čaj bio je jak test za psihu. Budim se uz neke meni do tad nepoznate zvuke iz daljine. Obučena u sve što sam ponijela iz zimske vreće mi viri samo vrh nosa te pitam prijatelja šta se to čuje. ”Ma Lavine.., al nije ti to blizu”. Ovaj vikend ostavlja solidan trag u vidu bolova u nogama tokom idućih dana ali ni za čim ne žalim…samo nestrpljivo čekam prvi idući susret.

Teško je pobrojati sve momente u kojima ostajete bez daha na Prenju. Što od nekih opasnosti koje vas mogu snaći tipa lavina i obrušavanja kamenja do onih prizora od kojih ostanete bez teksta i tako buljite širom otvorenih očiju i otvorenih usta. Takva je bila moja reakcija kada sam prolazila dolinom Tisovicom na putu ka domu Vrutak. Tisovica je inače najbogatija vrelima koja se nalaze ispod Velika Kape, Osobca i Borašnice. I ovaj put smo hodali satima po visokom snijegu. Taman kad mislite da je hodanju došao kraj neko kaže da ima još pola sata. Nakon sat i po…opet ima još pola sata. Smoreni i smrznuti idemo korak po korak. Sunce nas pozdravlja i odlazi, a u daljini gledam Otiš i Zelenu glavu koji se čine tako blizu a tako daleko. Pored smorenosti koja mi je obuzela svaku ćeliju u stomaku mi titra onaj osjećaj ¨leptirića¨ na sav taj prizor predamnom. Previše je lijepo da bi se ravnodušno podnijelo. Jednostavno se osjećam zaljubljeno i to me vodi.

 

Prenj

Prenj planina nije

Visok grad je vila

Sijelo je bogova,

Drevnih Bogumila

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

 

Prenj planina nije

Divova je kuća,

Kojom bitka bijesni

Sve veća i ljuća;

Rat naših vrlina

S našim porocima

Borbu u još divljim

Barbarskim grudma.

 

I Prenj stoji – sav je

Od jednog komda;

Krvav je, kad sunce

U maglu zapada;

U jesenje dane

Kao žuč se žuti,

Grozan kad prozbori

Strašan kada šuti.

 

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka, da sveti

Očisti ga plamen,

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Pa k Zvjezdama i Suncu

Sebe i nas digne.

 

(Vladimir Nazor; iz zbirke Pjesme partizanske, 1943)

 

Postavite komentar

Vaša adresa nikada neće biti dijeljena sa trećim licima. Obavezna polja su označena sa *
*
*